TUZNE PRICE DO BOLA.....

Dobrodošli na moj blog...tuzno sve...

24.09.2009.

Dio vjecnosti...

Jeste li ikada culi onu mitolosku pricu o ljubavi? Ja sam je davno cula na jednom satu etike i otada je postala moja vodilja kroz zivot. Nedavno me prijateljica Zdravka posjetila na nju...

Prica kaze da je Bog na pocetku, kad je stvarao covjeka, stvorio samo dusu, a ne i tijelo. Ali to mu se cinilo prejednostavnim pa je jednog dana dusu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u musko tijelo, a drugi u zensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traze po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se nasli, ako se uopce pronadju...

Pitate li se sada "kakva je ovo prica? ili "je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih pise, nikome nista ne znace?"
Oduvijek sam sanjala da cu jednog dana napisati prekrasnu pricu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona moze pobijediti. To je bio jedan san?Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam snazna i jaka, kako je jaca od svega i kako je nista ne trebala pisati pricu, smisljati likove, nisam trebala nista, osim zivjeti je?Zivot ju je napisao za mene?I sada ju pricam Vama jer ne zelim da na tako lijepu pricu padne prasina i da je proguta zaborav. Zelim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj?

Ispricat cu vam pricu o jednoj ljubavi. Ispricat cu pricu kako sam sretnica i kako sam nasla svoju drugu polovicu duse, ispricat cu pricu o covjeku mog zivota, ispricat cu pricu o ljubavi koju mi je dao, ispricat cu vam kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispricat cu vam pricu mog zivota...
.............
Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono sto nam omogucuje - izmedju ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitoloskom pricom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kazem da je on jedan od glavnih likova ove price...
Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjecam se kako sam bila opcinjena tim cudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz skole i istrazivanje te "sprave"... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su cekale da budu otkrivene... sama u tisini sobe upoznavala sam se s njim. Jos i danas ne znam ni polovinu onoga sto on nudi...

Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doci u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pricas sa ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjujes misli, ideje?mozda nadjes nove prijatelje.
I te je veceri Dinna usla na chat. Hrpa pozdrava "bok", "haj", "ciao"... i da hoces ne mozes zapamtiti tko je tko, a ako te traze mail, uzmes njihov i kazes da ces se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata...
Jedne veceri uleti mi na private tako jedan "ave"... tako zacudjujuci pozdrav. Nikad me nitko u zivotu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i nece... Zao mi je sto odmah nisam osjetila posebnost tog "ave", tako da se ne sjecam tijeka razgovora. Sjecam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspolozena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjecam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog "ave" nista ne bi podsjecalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije trazio ni broj mobitela, ni mail adresu, rekao je samo kako ce me naci... Mislila sam "svakako, naci ce me...nikad ga vise necu cuti..."

Ali ipak me jednog dana nasao?jos jedan "ave"...To je bio Igor. Neka mi oprosti sto se ne sjecam svih nasih prica sa chatova...ali sto sam znala ja? Zar smo mogli znati?
Razmijenili smo si mail adrese... Pisali smo si... Na novogodisnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmijeh na licu i prvu misao da je on netko tko razumije. To je bila jedna od gorih novih godina...Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih docekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodisnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na zivot sto mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoci, a nikad nista ne trazi... Zaista, spremna sam uciniti sve za ljude oko sebe, i ne trazim nista zauzvrat. Cak ni zahvalu. Sve sto sam uvijek trazila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pruzio. Bolje receno, nikada nikome nije bilo stalo. A, sto je Dinna mogla uciniti? Toliko se stvari oko nje desavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doci jednoga dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla ocekivati da ce mi zivot dati tu osobu, ako mi je vec tada skinuo osmijeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokusala s nekim o tome pricati, uvijek bi mi se smijali jer "nemoguce je da Dinnu ista muci, pa ona je uvijek nasmijana, sali se, ona ima sve..." Prava je istina da Dinna nikada nije imala nista. I sto je jutro, to novogodisnje jutro promijenilo? Ocito puno toga. I ocito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zasto je mail od jednog Igora citan toliko puta i zasto je ruzno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ucinila ruza koja je bila u mailu...

Na nasim chatovima pricali smo o svemu. Jednom me je pitao : "Sto bi htjela da dobijes za poklon od osobe koja te voli?" Rekla sam mu ono sto je istina, rekla sam da bi ruza bila dovoljna? i tog me jutra cekala ruza. Tocno onda kad je bila potrebna. Ispod nje je pisalo: "Rekla si da bi i ruza bila dovoljna?nije prava, ali nadam se da ti se svidja?"

Istina je da nije bila prava, ali je najljepsa od svih ruza koje netko moze dobiti. Mozda je i dio ovog sto sada osjecam upravo miris te ruze...
Igor i ja trebali smo se naci 11.01.2001. tocno u 17 sati na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam cekala samo 10 minuta, cekala sam duze...pet puta duze. Bila sam uvrijedjena, bilo mi je zao? Ne znam zasto me zivot tako sibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovati da ce se pojaviti?
Kad sam dosla kuci, poslala sam mu mail i "zahvalila mu" sto se pojavio na Trgu, pozeljela mu srecu u zivotu i to je valjda trebao biti kraj? Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savrsenog smisla. Na kraju, zasto sam se uopce pjenila sto se nije pojavio u 17 sati u tenisicama, krem levisicama i tamno plavoj southland jakni kad nismo sluzbeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rodjendan na isti dan kada je i Igorov. Sjecam se da su svi bili pijani i da sam se pitala sto radim tu?pitala sam se kako je Igor proveo svoj rodjendan?

Za nesto manje od mjesec dana blizilo se Valentinovo. Sjecam se da je bila srijeda. Vani je padala kisa i pokoja pahulja snijega. Ljudi su setali okolo zagrljeni, noseci ruze, mimoze? "kako sugavo romanticno?" to je ono sto sam onda mislila. A, sto drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu mozes samo pozeljeti? Tocno se sjecam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i plocniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu?sto vise htjeti, sto vise zeljeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica?
Dosla sam kuci, napisala mail Igoru i ovaj put ja poslala njemu ruzu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kic. I nije li bit ljubavi da se osjeti da volis svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se nasli na chatu i o tome pricali. Cudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispricavao se sto on meni nije cestitao Valentinovo? Kao da je trebao?bilo je dovoljno sto je bio tu, sto je netko razumio.
Bilo je to vrijeme kad su poceli snovi, ili bolje receno kad je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog pocetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj zici koju imam?Kakva zica, pitala sam se tada? Pretjeruje? Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje "Dinna, tko li te to toliko povrijedio?" Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to? "Ima zena koje zakljucaju srce poput dragog kamena?" A, on me otkljucavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve sto se moglo reci, receno je. Saznala sam zbog cega je on izgubio vjeru u ljude, zbog cega je bio tuzan, zbog cega "mu moja zica vraca osmijeh na lice?" Volio je, volio, a onda je preko noci nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nesto nije stimalo? Otisao je na pregled, on je ispao "krivac" za to i stan mu se pretvorio u prazninu? Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato sto sam ga zalila. Zasto ga zaliti? On je covjek, on ne treba sazaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sazaljenje. Tada sam vise nego ikad do tad zeljela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noci moze nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode? Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaca od svega? Kako imati snage i otici kad nekog volis?

Sto je vrijeme vise odmicalo, sve smo se cesce culi mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vec tada vidjeli. Jos se uvijek smjeskam kad se sjetim njegove price o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretna kad je pricao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci? Kad bi isao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se?Cime sam ga zasluzila, pitala sam se.
U 6. mjesecu bila je nekakva festa u studentskom domu. Obecale smo curama s faksa da cemo doci pa smo otisle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, decka s kojim sam nesto "mutila" dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ici na utakmice, ali nikada nista nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veceri postalo je ocito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti cinjenicu da dok te neki decko, koji ti je jos donedavno bio jako drag, ljubi ne osjecas bas nista? Kako objasniti da se u tim trenucima pitas kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono sto mi se motalo po glavi. Iducih tjedan dana odgadjala sam susret sa Darijem. Moram uciti, idem doma ovaj vikend? i slicne fore. Cinjenica je da sam se osjecala jadno i postidjeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otisla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u zivotu posluzila zenskom podloscu zbog koje se i danas mrzim? "Nema smisla, ionako se necemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budes htio, mozemo se cuti?" Prvi put tako nesto iz mojih usta, a ponekad mi se cini da je sve ovo sto se sad desava samo kazna za to?

Kad je proslo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da "ne zna sto mi radi?". Vjerojatno i nije znao. A, kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam kako ce izgledati susret s njim. Da vec tada idem leci i mastam o njemu? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam svoju buducnost s njim? Kako je mogao znati kad sam bila tvrdi orah? Kada sam jos uvijek bila na distanci, jos uvijek u svom svijetu. Mozda da nisam odlucila da pricekamo sa susretom do jeseni, mozda bi bilo drugacije? Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razocaran. A, onda je napisao kako je mozda tako i pametnije. On ce ionako biti uvijek tu i cekati? "Ako sam cekao dvije godine, sto je onda jos dva mjeseca??"

Iducih dana otisao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepse osjecaje pretocene u rijeci. Kako je samo jasno shvaceno ono sto mu dugo nije receno, ali je napisano jos dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta, bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova? San o maloj uvali u kojoj smo sami?otkrila sam da zelim nauciti roniti i skakati na glavu? Nekoliko dana kasnije, tocnije drugi dan nakon sto je stigao u Pulu, pronasao je nasu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se moze uciti skakati na glavu?Tu je uvalu ucinio nasom uvalom?Posadio je dunju u uvalu, ucinio je to za mene. Bilo je tako divno cuti to. Mozda sam se smjeskala u slusalicu i proglasavala ga ludjakom, ali cinjenica je da je vec tada bio duboko u srcu i da sam vec tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad cu ga napokon vidjeti?

Zivjela sam taj 9.mjesec od njegovog poziva do poziva. Nista mi nije imalo smisla, nista osim njega. Cekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdrzim do iduceg poziva. Mami nista nije bilo jasno, otkud Igor?Tko je to i zasto me zove? Saznala je nesto kasnije?

Dosla je i ta jesen, dugo ocekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oci covjeka mog zivota, svog decka iz sna? Izmedju guzve i buke na Trgu, trazila sam ga pogledom, pitala samu sebe hocu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ruzom u ruci, pojavio se muskarac svijetle kose u tamno plavoj kosulji i trapericama sa onim cudnim sjajom u oku koji mi je bio poznat od nekud? Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Sutili smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snazno zagrlili. Jos i danas osjecam taj cvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve sto sam osjecala bile su hladne suze koje su mi se spustale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. Poceli su moji snovi?Nikada nisam jace osjecala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica? Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjecnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeci, iste stvari cinili? poceli smo plasiti sami sebe? Otkrivali jedno drugom snove i zelje, gradili svoje planove i crtali si buducnost? nasu buducnost. Novu smo godinu docekali sa toliko planova i zelja, pricao mi je kako ce me odvesti u Pulu, u nasu uvalu "tamo gdje ljubav pocinje"? kako ce mi pokazati sva mjesta svojih djecackih nestasluka tamo i kako cemo zajedno zapisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta "Igor voli?" koji je napisao prije puno godina? Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slusati ga kako dise, i kako prica?sve sto sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmijeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvjetljenje samo svjecicama s bora? Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bilo tu pored mene. Da andjeli s neba sidju i zatraze od mene da podjem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih? "volim te" na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio zivota za koji se zivi? Nitko se nije volio te noci vise nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije zivio svoje snove kao sto smo mi zivjeli te noci? Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih 20?on je bio tu, i samo je to bilo vazno? prva nasa zajednicka Nova godina?

A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poceli su se buditi njegovi strahovi? upleli su se u nase snove i poceli nas vuci na dno? Poceli su se buditi aveti proslosti, strah od buducnosti? poceo se mijenjati. Poceo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zasluzujem puno vise od njega, kako mi nema pravo uskracivati snove koji su mi prirodom dani i kako cu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne moze dati, oprostiti? Rekao je da me previse voli i da ne moze biti sebican i traziti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmijehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da grijesi? Samo je napisao poruku "Snovi pripadaju drugima?" i otisao?
Vrijeme je otada stalo? Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da grijesi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Nocima se budim, osjecam njegov dah na svojim usnama, okecem se po krevetu i osjecam se tako slabo? Stojim u mjestu sa nasim snovima, ne mogu se pomaknuti? osjecam njegove suze i grceve srca dok je trazio od mene da ga pustim? Nestajem u tisini, zivim u trenucima nase proslosti i sanjam nase snove, nadam se da su jos uvijek dio nase buducnosti?

Tako mi je blizu, na momente se cini da cujem kako dise pored mene? Disemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena , ali tako prokleto duge minute koje se cine da nikada nece stati? U glavi se vracaju nasi trenuci, slike nasih snova? tako zive i jasne kao dio stvarnosti? Jednom mi je na uho sapnuo kako sam ga unistila za sve druge, kako ce postojati samo za mene. A, vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvacam kako ga nisam unistila ja za druge zene? ucinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, jos bi uvijek zivjela svoju pricu i saputala njemu na uho drugacije rijeci od ovih?
I sve sto zelim je da me odvede u nasu uvalu, tamo gdje je pocela nasa ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjecnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku?da ostanem u snu, jednom snu kojeg sanjam, a zove se Igor?
Ne znam da li je ovo najljepsa ljubavna prica koju ste ikada culi? Najljepsu ceka nagrada? ali ne pisem zbog nagrade. Pisem jer sam svoju pricu htjela ispricati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim?To sam do sada uspjela samo s njim, ali zivot je tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad mislis da ih najcvrsce drzis?

Ovo je prica o ljubavi koja ce trajati vjecno. Ovo je prica o najcistijoj i naiskrenijoj ljubavi. Ova prica nece zavrsiti tockom na kraju recenice, ovdje nije njen kraj? toliko je nedorecenih recenica?
Uvijek je spominjao nekakvu zicu koju imam u sebi, koja me cini posebnom i drugacijom od svih drugih zicu? Istina,imam zicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu nasla i nikada je necu pustiti. Sve sto zelim da shvati i da prihvati? uvijek je govorio da zene biraju? Ja sam odabrala?
Stih jedne pjesme kaze "sve prave ljubavi su tuzne?" Zar bas sve moraju biti tuzne??

09.06.2009.

Jako duga ali preljepa al i pretuzna ljubavna prica......

Bila je jednom, nekada davno, ona.... Djevojka sjetnih ociju i tuznog osmjeha.... Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, trazila je svoje mjesto pod suncem, trazila je ljubav koja ce je grijati, koja ce joj pomoci da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim ce moci podijeliti ono sto krije u sebi. Nekoga kome ce moci svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome ce moci vjerovati, ko ce je nasmijati i razumjeti te momente kad su joj oci bile zamisljene i tuzne a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega....

Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je traziti tu ljubav za koju je zeljela dati sve i koju je zeljela da vjecno traje. Sebi je govorila da tako nesto jednostavno ne postoji.... I onda, jednog dana, u njen zivot je neocekivano usao on. Osoba koja je bila tako drugacija od toga sto je ona zamisljala i zeljela.

Isto kako je neocekivano usao u njen zivot, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve, da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.... Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona moze biti tako sretna, tako ludo voljena....

Mnogi nisu razumjeli sta je ona vidjela u njemu, zasto bas on pored toliko drugih, "boljih" od njega. Ona se samo smjeskala i odlucno odgovarala da joj on daje ono sto je oduvijek sanjala. Samo on i niko drugi.

Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili srecniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave gresku zbog koje ce oboje na kraju kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela da cuje nista. Borila se protiv tih predrasuda, nije zeljela da joj niko kvari tu srecu koju je nakon tolikih godina napokon nasla. Bila je ubjedjena da ce to trajati do kraja zivota.

Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, necemu sto niko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od "filozofiranja". I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo "volis li me?" I odgovor: "pa znas..."
"Ne, ne znam. Reci."

I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duse bili djeca. I koliko god su zeljeli da rijecima pokazu osjecaje, nije im uspjevalo. Tek ponekad, dok su u tami noci, kad im se lica ne vide, sapne jedno od njih:
"Volim te. Jako. Previse"

Tisina. Oboje slusaju odzvuk tih rijeci. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uzivali su svakim danom sve vise jedno u drugom. Planirali su zajednicku buducnost. On je cesto govorio o djeci. Djeca su zivot. Kruna ljubavi. I buducnost. Zelio je da ima bar troje. Ona se na to smjeskala i zamisljala kako bi to bilo. Te male slatke vrascice, sa predivnim ocima njihovog oca.

Jednog dana su se dogovorili da idu u kino. Ona se spremala i radovala susretu s njim. I odjednom joj se zacrnilo pred ocima. Probudila se na podu spavace sobe. Nije joj bilo jasno sta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla. Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze. Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci.

Ali, kako to da mu objasni? Zbog cega odjednom ne zeli da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu? Nije zeljela da ga uznemirava, da se brine bez razloga. To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana. Sama sebe je ubjedjivala da nije nista strasno. Skupila je svu snagu sto je imala, obukla se i tad je dosao on.


"Izgledas nekako cudno. Blijeda si." rekao je odmah s vrata.

"Hvala na komplimentu. Imas odlican fazon" namigla je ona i prebacila sve na salu. "Osjecam se izvrsno. Radujem se nasem izlasku."

U sebi je pomislila da vise sebe ubjedjuje u to. I da se nada da ce moci izdrzati tu vece a da on nista ne primjeti. Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati.

Navecer, kad se vratila kuci, jedva je docekala da legne u krevet. On je predlozio da udje i popiju jos nesto skupa. Prvi put odkad je znala za njega pozeljela je da ide kuci, da je ostavi samu.
.... Odlucila je da ide doktoru. Vise nije islo tako. Zeljela je da sazna sta joj se to dogadja, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava. Trudila se da se sve to tajno obavi, da on nista ne primjeti.

Ali, on ju je poznavao bolje nego sto je mislila... Vec nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati. Jednostavno, stize za pola sata kod nje, mora je vidjeti. Ona nije slutila o cemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nesto.

"O kome se radi?" upitao je skoro sa vrata.
"Ne znam o cemu govoris" odgovori mu ona iznenadjeno.
"Vec danima ne zelis da izidjes sa mnom. Stalno si kuci, kazes nemas vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja vec poznajem?"

Njeni obrazi se zarumenise od ljutnje. Sta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.

"Nisi u pravu. Boli me sto tako razmisljas. Mislila sam da me poznajes i da mi vjerujes. Ocito sam pogrijesila" odogovorila mu je ljutito.

U ocima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubjedjen da mu nesto krije, i da to ima veze s nekim musarcem.

"Da, poznajem te i ocekivao sam da ces biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot udje neka druga osoba. Zasto mi to cinis?"

"Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odes prije nego sto se kaze nesto zbog cega cemo se oboje kajati."

"Za to je vec kasno. Kajem se sto sam ti toliko vjerovao. Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno sta se desava." umorno se okrenuo i posao da izidje.

"Zao mi je, ne mogu. Zelim samo da znas da te neizmjerno volim" povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.

Dva dana su prosla, on se nije javljao. Ona nije znala sta da mu kaze, sta da ucini. Pustila je da vrijeme tece i da mu se javi kad bude znala sta joj je. I onda je dosao taj nemilosrdni dan....

Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previse iscrepljena da bi mogla ici na posao.

"Dobro jutro. Govorim li sa ....? zacula je muski glas.
"Da, ja sam. Ko je to?"
"Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vase rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dodjete u bolnicu da razgovaramo."
"Doktore, pa nije valjda nesto lose, kad moram doci?" u momentu je bila budna.
"Mislim da je bolje da dodjete ovamo i da razgovaramo. Mozete li biti za sat vremena ovdje?" upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje.

Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nesto nije u redu.

"I? O cemu se radi? Sigurno sam preumorna." pocela je nesigurno

"Postovana gospodjo, nazalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogucnosti ljecenja. Nemamo sve sto je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.

Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor cega? Nije bila svjesna da place.

"Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogucnost da odete negdje vani na ljecenje?"

"Doktore, o cemu se radi? Tumor gdje, kako?\" nevezano je pitala.

"Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne mozemo ovdje operisati. Jednostavno, nemamo te mogucnosti. Zao mi je." tuzno je odgovorio.

Bilo mu je jako tesko posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na pocetku svog zivota, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj moze da dodje za sedmicu dana, isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti sta ce i kako.

Pokusao joj je objasniti sta se trenutno dogadja u njemom tjelu. Da moze mozda negdje da se operise, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i prezivit, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slusala sa nevjericom. Onda je skocila i rekla:

"Oprostite, moram ici. Moram biti sama. Pokusati da razmisljam....."

Vec je pocela otvarati vrata. On joj doviknu:
"Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dodjete. Moram znati sta ste odlucili. Zelim Vam pomoci."

Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otisla. Setala je bez cilja po gradu, pokusavala da shvati sta se desilo. Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da ucini.

I onda je odlucila. Nazvace tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoci. Dugo se nisu culi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno ce joj pomoci..... I tako je i bilo. Culi su se i on joj je rekao da ce joj organizovati sve za put u Ameriku. Kad bude tamo, rijesice ostalo.... Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu. Ali sta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol. U glavi joj se vrzmalo stotinu stvari, slike iz sretnih dana su joj kao diashow prolazile pred ocima. Sjetila se njegove zelje za velikom porodicom. Znala je da je neizvjesno da ce ona ikad moci da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila sta ce uciniti.

Digla je slusalicu i okrenula njegov broj....


Nije bila spremna na to da ce se on odmah javiti.


"Zdravo, ja sam.
" pocela je nesigurno.
"Moram ti nesto reci. I mislim da je bolje da ti to odmah kazem. Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nesto krijem od tebe...
" nije znala kako da nastavi. On je samo cutao i cekao da ona kaze sta ima.

Razmisljala sam ovih dana i shvatila da sam jos mlada da se tako ozbiljno vezem. Jednostavno, uvidjela sam da zelim jos da zivim, da putujem, da upoznam druge ljude i da uzivam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se vise ne vidimo. Zao mi je
prosaputala je na kraju i prije nego sto je on uspio nesto reci spustila je slusalicu.

Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je citava vjecnost prosla prije nego sto je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati.

Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze. Pozeljela je da umre, da je vise nema. Osjecala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo.

Ali, znala je da je tako bolje. Ne zeli da on pati i tuguje za njom. Mislila je da ce je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje..... A suze nisu prestajale ici niz lice............


Dok je cekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuce. Jednostavno, plasila se tog susreta s njim. Plasila se da ce pokleknuti, da nece moci podnijeti taj optuzujuci pogled iz njegovih ociju. On je uporno pokusavao da je dobije, i na kraju odustao. Njeni roditelji mu nisu smjeli nista reci. Bojeci se toga da ce tako rano izgubiti svoju mladu kcerku nisu zeljeli ni jednu zelju da joj odbiju.

Napokon je dosao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogorsavalo. To malo lijekova sto je mogla nabaviti u gradu vise joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koracala kroz grad. Cijelo vrijeme se pitala da li ce joj se pruziti ta sansa da jos jednom prodje tim prelijepim gradom. Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.

Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafica ugledala ga je kroz prozor. Pricao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produzila dalje.

Roditelji su je ispratili na aerodrom. Majka je neutjesno plakala, ocu su oci bile pune suza i nije mogao ni rijec progovoriti. Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to mozda zadnji put da je vide.


Molim vas ne placite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri ljekari.
" pokusavala je da ih utjesi i osjecala da je snaga sve vise izdaje. Bojala se da ce se srusiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.


"Mama, ako neko bude pitao za mene....
" pocela je i nije znala kako da nastavi.
"Molim te, ne govori mu nista. Reci da sam na odmoru, da zelim malo da vidim svijet. Molim te.
"

Nije izdrzala, pocela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe. Vidjela je koliko je tesko roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo cutao, nije mogao ni rijeci da progovori.

Onda, kao spas u zadnji momenat cula je zadnji poziv za svoj avion. Vise nije bilo povratka. Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prosaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.


"Milo moje dijete.... cuvaj se molim te. I ako Bog da, vratices se ti nama ziva i zdrava nazad
" glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao vise, okrenuo se skrsenih ramena plakao.


"Volim vas.
" rekla je jos jednom, okrenula se i otisla.

U avionu joj je bilo jako lose. Rekla je stjuardesi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.


"Nije nista strasno, ne brinite.
" pokusala se osmijehnuti. Pitala se sta bi se desilo da joj pozlije, jos gore, sta da umre tu?Huh

Ne, ja zelim da zivim. Vrijedi se boriti. Ko zna, mozda, ako ozdravim, mozda me primi nazad, mozda shvati..... Nije osjetila da joj suze idu niz lice.

Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu. Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji. Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obecavali nista dobro. Ali ipak, mala nada je postojala....

Za nepunu sedmicu dana su je operisali. Nije se probudila poslije operacije. Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li ce se ikada vise probuditi. Njen stric i strina su je svakodnevno posjecivali. Pricali su s njom i nadali se da ih cuje. Ali, nista se nije desavalo.

Prolazile su sedmice, a ona se nije budila. Troskovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati. Ali, na iskljucenje tih masina sto su je drzali na zivotu jos nije pomisljao. Nije to mogao uciniti. Organizovao je da njeni roditelji dodju na mjesec dana tamo, da bi je posjetili i da zajedno odluce kako i sta dalje. Majka i otac su po citav dan bili kod nje i pricali s njom. Pustali njenu omiljenu muziku. Ali, nikakvih promjena nije bilo.

Doktor im je rekao da su sanse da se probudi i zivi normalno spale na minimalu. Sta da rade? Kako da odluce? Nisu mogli pustiti da se masine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo.

I onda, nakon 7 nedjelja cekanja i nadanja desilo se cudo! Probudila se. Uzas!!!! Nije se niceg sjecala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kcerka im se vratila.

Poceo je najtezi dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kuci. Ona je morala ostati jos minimalno pola godine. Osjecala se uzasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gusila. Nije znala kako da probudi svoja osjecanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav. Bila je kao malo dijete. Nista nije znala.

Isla je na razne terapije. Polako je pocinjala da govori. Na pocetku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjecanje na sve sto se desilo prije operacije vise nije bilo tu.....
Nakon godinu dana uzasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je. Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve vise. Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao da nadje posao. Odlucili su da ostane jos tu, dok ne bude skroz "stara". Njeni roditelji su opet dosli. Donijeli su joj mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoci da pocne da se sjeca. Ali, ni to nije pomagalo.....

Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu, primjetila je da je na vecini slika sretna i nasmijana u drustvu jednog prelijepog muskarca.

"Ko je ovo?" upitala je svoju mamu. Ova ju je tuzno pogledala i rekla:

"To je tvoj bivsi momak. Jako ste se voljeli."

"Bivsi? Zasto? Sta se desilo?"

Onda joj je njena mama ispricala sta se desavalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije. Bila je jako tuzna, ali nije nista osjecala prema njemu. Cisto iz radoznalosti je upitala da li znaju sta se s njim desilo.

"Dolazio je kod nas par puta. Trazio je tvoju adresu, broj telefona, bilo sta. Ti si nam naredila da mu ne smijemo nista reci. Nisi zeljela da pati zbog tebe. Mislila si, ako se naljuti i misli ruzno o tebi, da ce te brze zaboraviti i poci svojim putem."

"I? Jesam li bila u pravu?"

"Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku. Ozenio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo." tuzno joj je odgovorila mama.

Mrzila je sebe. Zasto se nicega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjecaje, koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti. Ipak, na neki nacin je osjetila bol zbog te ljubavi i svega sto se desilo.

Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se vise nije pojavio. Pricala je normalno. Ali je jos uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muskarca. Odlucila je da se prvi put od operacije vrati kuci. Makar na kratko.....
I dodje napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad nece desiti. Setala je prelijepim gradom. Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju proslost. Nadala se da ce ovdje naci odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrzmala po glavi.

Duboko je udisala prelijepi miris proljeca. Jedinstven. Tako je osjecala, ali se nimalo nije sjecala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila "ona\".

I dok je setala s mamom i ona joj objasnjavala gdje su cula je da neko zove njeno ime. Iznenadjeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muskarca kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana. Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brze kuca. Nista joj nije bilo jasno. I tad je shvatila da je taj muskarac zovnuo tu malu slatku curicu, a ne nju.

Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplaseni, iznenadjeni pogled u ocima.

"Mama, poznajes li ovog muskarca?" upitala je.

"Da..." promucala je ona i nastavila "zar se ne sjecas fotografija iz tvog albuma? To je tvoj bivsi momak."

Tad joj je sve postalo jasno. Nije znala sta da ucini, kako da se ponasa. Pozeljela je da se sakrije, da je ne vidi. Nije imala pojma kakva ce biti njegova reakcija. Ali srce je na neki nacin tjeralo da se jos jednom okrene, da ga pogleda.... I u tom trenutku i on je ugledao nju.

Prvo iznenadjenje, pa bol, pa neodlucnost. Njegova dusa i osjecaji su mu se vidjeli na licu, i ona je shvatila da ga poznaje i razumije vise nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirala.


"Volis li me?" zacula je odjednom. I onda cuje sebe kako odgovara:

"Pa znas...."

U tom momentu joj se stvorise slike iz proslih dana. Sjetila se toga! Vidjela je njih dvoje zagrljeni, beskrajno srecni...... Suze joj krenuse niz lice, srce hoce da iskoci iz grudi.

"Mama, idemo odavde. Dodji!" usplahirano rece. Vidjela je na njegovom licu da se dvoumi da li da joj pridje ili ne.

Okrenula se i pozurila, vukuci iznenadjenu mamu iza sebe.

"Zelim da idem u moj stan." odlucno rece. Majka joj jos nista nije shvatala.

"U tvoj stan? Ti se sjecas?Huh?" s nevjericom je upita.

"Da.... Ne.... Ne znam... Nesto se desava sa mnom, ne mogu ti objasniti.\"

Krenula je instiktivno u pravcu svog stana.

"Oh Boze.... sta da ucinim?" pitala se. Shvatila je da ga jos uvijek voli. Da ga voli kao nikoga na svijetu sto je ikad voljela. "Mama.... hoces li se ljutiti, ako te zamolim da me ostavis samu? Zeljela bih biti sama i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaci."

"Jesi sigurna? Da odem bar s tobom do stana...." plasila se izgovoriti, da se boji da ona nece sama znati naci put.

"Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem." nasmijesila se ohrabravajuce.

Mama joj je samo bez rijeci dala kljuceve. Na licu joj se vidjela zabrinutost.

"Telefon jos nije ukljucen. Nismo znali da ces tako brzo osjetiti zelju da odes u svoj stan. Nismo bili spremni da ....." nije mogla zavrsiti recenicu. Plasila se da kaze nesto sto ce je povrijediti.

"Nema problema mama. Ne mislim telefonirati. Ako budem nesto trebala doci cu kod vas. Vidimo se sutra." okrenula se i sigurnim korakom krenula svojoj kuci.

Polako je usla i upalila svjetlo. Sve joj se cinilo kao da je prije pola sata izisla iz stana. Pogled joj je pao na fotografiju na radnom stolu. Prisla je i uzela je u ruku. Njih dvoje.... Srecni, nasmijeseni, zaljubljeni. Osjetila je kako joj se oci pune suzama.

"Sta si se uplakala, kao malo dijete" rekla je sebi glasno. I onda ocajno pomislila: "sta dalje?"

Znala je da ne smije kvariti njegovu srecu. Ona je bila proslost. Ali, da li je zaista tako? Zasto je svojoj kcerki dao bas njeno ime?

Upalila je radio i sjela za sto. To sto je osjecala se ne moze opisati rijecima. Na radiju je zacula pjesmu:

Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja njeznost meni znaci sve
Ona vodi kad je najteze
Sjecanja i snove moram sacuvati,
Ja znam jos te zelim ali to ne znas ti

Ova prica ce se pamtiti
Probudit cemo sapat vjecnosti
Vjetrovi zivota su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili


I jos uvijek zivim za najljepsi dan
Opet te ljubim, osjecam, kao nekada
I jos uvijek zivim za najljepsi san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja...


Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najcesce su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog cega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muskarca. Iako joj je sjecanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo cekala momenat da ponovo izbije na povrsinu. I sad kad joj se to desilo nije znala sta da ucini.


Najbolje je da opet ode. Ne moze ostati u tom gradu gdje ce ga stalno sretati. Mora ga pokusati preboljeti, poceti novi zivot, traziti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguce. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbrise, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguce. Otice iz ovog grada. Ponijece uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da ucini sve moguce da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U zelji da ga zastiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora zivjeti s tim.

Nije primjetila kako vrijeme odmice. Vec se pocelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplaseno je ustala, nije nikog ocekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna.... Da li je to on?

Polako je krenula prema vratima i provirila kroz spijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu.

"Ko je?" upitala je.

"Ja sam, Suzana. Otvori vrata vec jednom!" zacula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.

Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.

"Suzana! Kako mi je drago da te vidim!" uzviknula je.

"Ah da?" ironicno je rekla Suzana. U ocima joj je vidjela radost da je vidi. "Tu tvoju dragost pokazujes na vrlo neobican nacin. Mogu li uci?"

"Naravno, oprosti" sklonila se i pustila je da udje. "Vjerovatno imas milijun pitanja za mene."

"Hahaha dobra si. Milijun pitanja.... Za pocetak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez rijeci i ovolike godine se ne javljati?" prijekorno je upitala.

"To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znas da sam opet tu?"

"Rekao mi je neko kome si srce slomila." znacajno ju je pogledala. "Kako si to mogla uciniti?"

Suzana, nekad se u zivotu dese nepredvidljive stvari. Ako imas vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispricam."

Sjele su, i ona je pocela svoju pricu. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjecaji dok je slusala sta je njena najbolja prijateljica dozivjela. Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prosaputala:

"Tako mi je zao. Zasto mi nisi nista rekla? Zasto mi tvoji roditelji nisu ni jednu rijec o tome rekli? Isla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pricali da si na putu, da se provodis.... Nemas pojma kako sam bila ljuta, razocarana. I danas sam dosla samo da ti kazem da nisi nikakav covjek, da si me neizmjerno razocala. Oprosti mi sto sam tako mislila o tebi."

"Ne moras se nista izvinjavati. Razumijem te." odgovorila je s osmjehom. "Tako je dobro sto si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostajes."

"I? Kako se sad osjecas? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nesto drugo?"

"Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se nece ponoviti. Ne bih imala snage vise."

Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu."

"Ne znam Suzana. Tek sam dosla i odmah sam srela njega. Jos uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizicku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa zenom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!" oci joj se opet napunise suzama.


"Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je uzasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam nista znala reci. I onda je upoznao nju. Mislim da je ozenio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio ocajnicki pokusaj. Ali, ima tu jos nesto sto sigurno ne znas."

"O cemu se radi?"

"Ja ga naravno ne srecem vise cesto kao prije. I ovo sto cu ti reci nisam cula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali cujem da nije srecan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona prica da mu je u zivotu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga jos uvijek u njegovom srcu." pazljivo je izgovorila ne ispustajuci je iz vida.

"Oh ne! Tako mi je zao! To je jos veci razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kcerkicu. Prelijepa je. Ne zelim da to dijete pati zbog mene."

"Ne znam sta da ti odgovorim. To moras odluciti sama. Da li ces pricati s njim? Da li ces mu reci zbog cega si tako iznenada nestala?"


"Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokusati da zavoli svoju zenu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska."

"Ja moram ici sad. Dogovorila sam se s nekima da izidjemo veceras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!"

Nasmijesila se Suzani i rekla:" Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspolozenju da ludujem s vama veceras. Drugi put, ok?"

\"Nema problema. Doci cu sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nadjemo u nasem starom kaficu na kafi! Oko pola 1, vazi?"

"Dobro, doci cu. Obecavam."

Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otisla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.

Sa Suzanom se fantasticno provodila. Uzivala je u njenom drustvu i s osmjehom pozdravljala staru raju koja se iznenadjeno raspitivala gdje je tako naglo nestala i zasto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogucnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anekdoti sto joj je Suzana ispricala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.

"Moram na brzinu u wc." rece Suzana i ustade

Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana je zeljela da taj njihov prvi susret prodje bez nekih svjedoka u blizini. Nesigurno je pogledala u njega.

"Zdravo" rekao je

"Zdravo" odgovori ona. Nije znala kako da nastavi, sta da kaze. I on je cutao. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.

"Mogu li sjesti kod tebe?" upitao je i stavio ruku na stolicu.

"Da, naravno. Oprosti."

"Kad si se vratila?" upitao je.

"Juce. Jos se uopste nisam navikla da sam tu."

"Lijepo je vidjeti te opet."

Ona se samo nasmijesila. Nije znala sta da odgovori na ovo. Onda se sjetila njegove prelijepe curice.

"Kcerkica ti je prekrasna." nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.

"Da, predivna je. Oduvijek sam zelio da ti budes mama moje djece." tuzno je rekao.

"Molim te, ne govori o tome. To je proslost."

"Reci mi samo jedno. Zasto si tako naglo nestala? Sta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakse, kad bih to mogao razumjeti."

"U zivotu se dese takve stvari. Nesto nenadano, neocekivano. Morala sam. I o tome ne treba vise pricati. Sto je bilo, bilo je." Oci su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.

"Ne! Mi moramo o tome pricati. Ja moram napokon znati sta se desilo! Ne mogu vise zivjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nesto krijes!" iz njega je sva tuga izisla na vidjelo.

Nije mogao drugacije, jako je zagrlio. U tom momentu je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Zeljela je da to ostane vjecno tako. Ali onda je opet razum izbio na povrsinu. Njezno ga je gurnula od sebe.

"Ne cini to, molim te. Moras dalje zivjeti svoj zivot. Mi smo proslost." borila se sama protiv sebe.

"Ali, ti me jos volis! Vidim to na tebi. Pricaj sa mnom."

"Ne, tu se nema vise sta reci. Oprosti, moram ici." Ustala je i uzela svoju tasnu.

U tom momentu se pojavila Suzana.

"Ja idem. Vidimo se." Rekla je u prolazu i napustila kafic. Uputila se svojoj kuci.

Usput je razmisljala o toj uzasnoj nesreci koja se desila i njoj i njemu. Bila je beskrajno tuzna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to ucinila.

Dan je prosao jako brzo. Nije ni primjetila da se vec smrklo. A roditeljima je rekla, da ce ih posjetiti danas! Nije zeljela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi.

"Sta mogu, idem k njima." Pomislila je u sebi i pocela se oblaciti.


Proslo je par dana.... Ona je posjecivala svoje roditelje, rodbinu i uzivala u drustvu svojih prijatelja. Njega vise nije sretala. Dosta je vremena provela u razmisljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj nece biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjecala. A bila je najvise tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da buducnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogucnosti, nego otici i pustiti ga da zivi svoj zivot.

Dan prije nego sto ce otputovati nazad za Ameriku je dosla Suzana da se oproste. Pokusavala se saliti s njom, ali bilo im je obadvjema tesko da se opet rastanu. To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prosle u njenoj borbi za zivot...
"Da li ces se jos s nekim pozdraviti?" znacajno ju je upitala Suzana.
"Osim mojih roditelja, vec sam se pozdravila sa svima." odgovorila je ona, ignorirajuci Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije.
"Dobro ti znas sta ja mislim. Zato mi odgovori: mislis li opet nestati kao prosli put, ili ces mu barem pozeljeti sve najbolje prije nego sto odes?"
"Ne. Necemo se vise vidjeti. Bar ne planirano. Ne zelim to." Odlucno je odgovorila.
"Zao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ici. Obecaj mi da ces mi se javiti kad odes tamo. Nemoj opet da nestanes." Jako ju je zagrlila.
"Naravno. Obecavam. Ti si i uvijek ces biti moja najbolja prijateljica."
Suzana je izisla a ona se vratila da zavrsi jos zadnje pripreme za put. Posmatrala je sitnice po kuci koje su joj bile jako drage i odlucivala sta ce ponijeti sa sobom. Ovaj put je isla sa znanjem da ce tamo ostati, da ce tamo graditi svoju buducnost. Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.
Vec je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prisla je i bez razmisljanja otvorila. Pred vratima je bio on. Iznenadjeno je gledala u njega i nije znala kako da reaguje.

"Zdravo." Rekao je. "Cuo sam da sutra odlazis."
"Da." Samo je odgovorila.
"Mogu li uci, ili cemo pricati ovako na vratima?"
"Zasto?"
"Sta zasto?" pravio se da je ne razumije.
"Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam vise sta da ti kazem."
"Ali ja tebi. Zelim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ces mi to dopustiti"
Ona se bez rijeci sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greska. Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tisinu, rekao je:
"Ovdje je sve kao prije. Osjecam se kao da sam juce bio zadnji put kod tebe" "Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znas i sam jako dobro."
Sjela je i cekala da on kaze sta zeli. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neprijatno i to je vidio.
"Nije valjda da se plasis? Necu ti nista." Pokusao je da se nasali.
"Ne plasim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene. Jos uvijek mi nisi rekao sta zelis." Mislila je ako bude neljubazna da ce on brze otici.

"Sta zelim?..... Zelim da mi napokon kazes istinu. Zelim da se ove godine izbrisu, da smo opet ono sto smo nekad bili. Da se ovo sve nije nikad desilo. To zelim!"

"Dobro znas da je to nemoguce. Zasto otezavas ovu situaciju? Zasto ne odes svojoj kuci, zeni koja te ceka i tvojoj prelijepoj kcerkici? Zasto si dosao ovamo? Znas da to nisi trebao uciniti!"

"Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim vise nego sto sam ikoga volio. I znam da ti jos uvijek volis mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otisla. Da se ne prestajem pitati sta se desilo, zbog cega si nestala." Oci su mu se napunile suzama.

Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugacije, zagrlila ga je i zaboravila na sve sto je do tad bilo. Zeljela je da ga utjesi, da ne gleda tu bol u njegovim ocima. Njezno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlio je i ljubio da da je od tih osjecaja pocela drhtati. Nije mogla da misli, osjecala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga toliko voli i da sve ostalo nije bitno.

Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o cemu razmisljala, samo da je on sad tu i da je drzi u narucju. Bilo im je krasno. Nezaboravno....

Oko ponoci su lezali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlucila je da mu kaze istinu. Da mu kaze da ga nikad nije zeljela povrijediti. Da ga voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti. On je s nevjericom slusao pricu o proteklih par godina. Nije ni primjecivao kako je jako grli, kao da zeli da je zastiti od svog bola kroz koji je prosla. Plakao je s njom.

"Oh Boze.... zasto mi to nisi rekla? Zasto si zeljela da kroz sve prodjes sama... A ja budala, proklinjao sam te zbog toga sto si mi ucinila, dok si se ti u to vrijeme borila da prezivis! Oh Boze....."


Smiri se, molim te." i ona je plakala. "Nisi mogao nista izmjeniti... Nisam znala da li cu prezivjeti i zeljela sam da me zaboravis da ne bi patio za mnom."

"Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokusavao da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino sto me je svaki dan mucilo je zasto si to ucinila..... Zasto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?"

"Oni nisu smjeli, obecali su mi da nece reci. A Suzana nije znala. Nisam joj nista rekla bas zbog toga jer sam se plasila da ce ti na kraju popustiti i ispricati sve. A to nisam zeljela."

I sta sad? upitala se u sebi. Ne moze ga rastaviti od te kcerkice. Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove zene i djeteta.

"Pocecemo iz pocetka. Sve ce biti dobro. Ja cu razgovarati s zenom, sve cu srediti."

"Ne! Ne cini to jos. Moramo razmisliti." pokusala je da ga ubijedi.

"Tu se nema sta razmisljati. Ja pripadam tebi i ti pripadas meni."

Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtezom odlukom u svom zivotu


Da.... tu noc ga je uspjela nagovoriti da se vrati kuci, i da zeni jos nista ne govori. Predlozila mu je da dodje sutra i da jos jednom razgovaraju o tome. Cim je on izisao iz stana, pocela je pakovati svoje stvari. Sreca da on nije znao, da njen avion polijece tako rano ujutro.

Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je vec u 6 sati izisla iz stana. Roditelji su je odpratili na aerodrom. I njima je jos jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazlozila je.

I tako je, teska srca sjela u avion i odletjela negdje daleko....

------------------------------------------------------
Prolazilo je vrijeme. U Bosni je poceo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom. Odmah na pocetku rata, njeni roditelji su napustili grad i dosli k njoj. Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska takodje otisao iz grada. Sa svojom zenom i kcerkom.

Ona je pokusavala da ga zaboravi. Na momente joj se cinilo da joj se to i desilo. Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlucila da se uda. Neposredno poslije toga postala je i sama majka. Ali jos za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muz drag, ali da svog momka iz mladosti jos nije zaboravila.

Sedam godina nakon njihovog zadnjeg vidjenja nasla je kartu u posti. Pisalo je samo: "Jos uvijek te volim." I nista vise! Ali, nesto drugo nije ni bilo potrebno. Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala vise nista.

Par dana kasnije zazvonio je telefon. Javila se i cula kako s druge strane zice jedan tako poznat i drag glas rece:

"Kako je dobro cuti tvoj glas"

Tisina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice.

"Da li si jos tu?" upitao je.

"Da." prosaputala je. "Kako si me nasao?"

"Suzana.... Sreo sam je na moru, pricali smo dugo i onda sam je ubjedio da mi da tvoju adresu. Rekao sam joj, ako zna sta je ljubav, ako si joj ikad ista znacila, dace mi je. I to je ucinila."

Nije znala sta da odgovori na to. On je nastavio:

"Jesi li svjesna kroz sta sam prolazio? Trazio sam te preko prijatelja i poznanika, cak sam i internacionalni crveni krst molio za pomoc. Ni internet mi nije pomogao....."

Ona i dalje nije mogla rijeci izustiti. Onda je upitala:

"Kako si? Gdje si sad?"

Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina.... A opet tako blizu....

"Kako ti je zena?

"Mi smo neposredno poslije tebe napustili Banjaluku. Otisli smo za Hrvatsku. I par mjeseci poslije toga se razveli.... Nadao sam se, da cu te naci, ali to mi do sad nije uspjelo.... Sve sto sam ikad u zivotu zelio je, da budemo skupa."

"To je nemoguce. Za to je kasno." prozborila je. Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne vise.

Ispricala mu je ono sto je i sam znao. Da se udala, da je majka i da ni pokoju cjenu ne moze da sve to izbrise i bude s njim. Bez obzira koliko bi ih to oboje usrecilo. Bilo bi previse ljudi koji bi zbog njihove srece patili.

Na kraju mu je rekla:

"Nemas pojma sta mi znaci sto sam ti cula glas. Uzasno me boli sto vise nikad necemo biti skupa. I nikada se necemo vidjeti. Uvijek cu te voljeti, ali to je sve sto ti mogu dati. Mene, moje tijelo, vise ne mozes imati. Ali imas nesto sto niko drugi prije i poslije tebe nije imao: moju ljubav."

Ne cekajuci njegov odgovor spustila je slusalicu. Od tada je proslo par godinica. Nisu se vise culi. Nije je vise kontaktirao. Ali uvijek kad cuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice. I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu porucuje: TEBI LJUBAVI


Dal pomislis na mene
Kad hladna kisa pada
Ma gdje mi zivis sada
Dal nocas imas sna
Razdvojio nas zivot
Na dvije strane svijeta
Od vjecitoga ljeta
Do hladnog sjevera
Al isto nam je nebo
Sto nocas snama place
Isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama
Jer ljubav kao nasa
Je ljubav vjecita
Dal pomislis na mene
Kad nekog drugog ljubis
Dal moje ime skvisne sa tvojih usana
Razdvojio nas zivot
I neznam gdje si sada
Al nema noci,dana da ne mislim na nas
Al isto nam je nebo
Sto nocas s nama place
I isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama jer ljubav kao nasa je ljubav vjecita......
prejako...moje suze nisu stavale.....

08.06.2009.

Propale ljubavi.... : ( : ( : ( previse suza,pretuzno....

Devojka : Sta se desilo?
Decko : Ljubavi znas da te volim.
Devojka : Znam,cemu ta faca?
Decko : Tata me je upisao u internat.....(pravi snuzdenu facu)
Devojka : Super. Cemu takva faca onda ljubavi? Zar to nije ono sto si zeleo?
Decko : Jeste ali, ne ovde vec u inostranstvo
Devojka briznu u plac
Devojka : Zasto tamo zasto tako daleko ostani, ostani...
Decko : Podji samnom hajde
Devojka : Ne mogu ne daju mi
Decko : OK razumem...znas trebas mi uvek...i zauwek
Polazak : Grle se neprekidno 10 min.Ljubi je ona od suza ne dolazi do reci...
Decko : Moram da krenem
Devojka : Ne ostani makar jos malo
Decko : Ne mogu. Moram da krenem
On ulazi u autobus i odlazi...
Stize pismo posle par dana
Draga Devojko,
Nisam imao vremena da ti ovo kazem al sad cu. Imam drugu nikada te N.I.S.A.M voleo.
Smarala si me uvek sa pozivima, a tek kako izgledas DEBELO devojko... Imas glupe misli u glavi. Smarala si me sa onim mazenjem u krevetu. Tvoji poljupci su odvratni igleda ko da lizes zabu... Fuj; ne zelim nikada vishe da cujem za tebe.
(devojka briznu u plac ne verujuvci sta joj se desava)
Drug decka : Jesi dobila pismo
Devojka : Jesam bolje da ga nikad nisam otvorila
Drug decka : Pogledaj u dzepu jakne...
Devokjka pogleda u dzep jakne i nadje papiric : "Nadam se da ce ovo stici pre onog pisma. Posto sam znao da ce mi tata gledati u pismo malo sam ga izokrenuo swe sto sam reko u pismu, jos je obrnuto, Volim Te, Lepa si, uzivam dok se mazim s tobom, volim tvoje poljupce.....
Devokja : Znala sam, znala sam da me voli
Posle par dana Decko je zove i javlja joj da dolazi prvim avionom i da ostaje kuci tu ce i ici na koledz.
_sutradan_
Pip! pip! pip! Prekidamo program zbog vesti - Avion iz New Castla se srusio na pola puta pola mrtvih, pola teze povredjenih...tragedija meseca
Devojka se od bola sto je on mrtav ubila... Rekla je nema zivota bez ljubavi moje
_sutradan_ poruka na telefonu
"E sreco nemoj da brines ja sam ok! Nisam stigao na taj avion u 6 ujutru pa sam morao da cekam ovaj danas. Volim te avion mi slece oko 5 popodne cekaj me, kiss!

08.06.2009.

smrc smrc smrc

Ewo još jedna tužna ljubavna priča:

Lea i Martin su se znali od 5-tog razreda osnovne skole.Otkad se znaju izmedju njih uvijek postoji "ono nesto"... Njihova ljubav se rasplamsala u prvom razredu srednje skole...kada su zajedno upisali opstu gimnaziju... Ta skola ih je zauvjek spojila...Njihovi roditelji,profesori prijatelji su prihvatili ovu prelijepu mladenacku ljubav iako su bili jako mladi... Lea i Martin su dane provodili zajedno ispunjavajuci ih poljubcima,zagrljajima i slatkim tajnama... Svaki trenutak proveden zajedno ih je zblizavao svakog dana sve vise... Jednog dana Lea se nije osecala dobro i mama je odvela doktoru na pregled.Njegov izraz lica nije ohrabrivao ni Leu ni njenu mamu.Doktor im je saopstio ruznu vest:Lea je imala tesku bolest srca i trebala je hitno transplataciju... Najveci problem je bio sto nije bilo donatora...Martin jedugo cekao Leu i kada je vidio onaku bledu znao je da nesto nije u redu...Lea ga je odvela na njihovo zajednicko mjesto i dok je prikrivala suze sve mu je ispricala.Martin je osjecao kao da mu se srusio cijeli svjet,imao je jaku potrebu da zaplace ali znao je da ne smije-znao je da mora biti jaci-radi svoje Lee... I tako su dani prolazili a Martin i Lea su svaki dan provodili zajedno...on se trudio da Lei udovolji u svemu mada je to nekad bilo nemoguce a Lea je pokusala da bude jaca od bolesti... Martin je znao da to sto radi nije dovoljno...Jednog dana Lea je primila poziv u kojem su joj rekli da su nasli donatora i da za 2 dana ima operaciju...Bila je presretna jer je to znacilo da ce za 2 dana biti zdrava i ponovo ce moci uzivati u svim carima zivota-zajedno sa Martinom...Kada mu je to rekla on je samo zagrlio kao da im je to prvi i poslednji put da se vide... Dva dana su brzo prosla i Lea je otisla na aerodrom a sa njom njeni roditelji,prijatelji i naravno MARTIN...Sa svima se pozdravila i obecala im da ih nece napustiti...Njen avion je skoro poleteo... Zadnje sto je Lea vidjela je bilo tuzno Martinovo lice... Operacija je prosla savrseno...Lea se polako oporavljala i nakon 3 dana je dobila dozvolu da se vrati kuci... Dok je cekala da joj aviom poleti jedino je mislila na Martina kako ce se opet videti mada je bila tuzna jer je svih tih dana nije nijednom nazvao... Roditeljima nije nista govorila a ni oni nisu njoj...Napokon je dosla u svoj radni grad!Bila je presretna... Gledala je kroz prozor i trazila Martina...Nije ga videla...Kada su sisli sa aviona, vec tuzna Lea,upita mamu:GDJE JE MARTIN?!-mama je blijedo pogleda i oci joj se napunise suzama... Lea je zapita sta joj je...A mama je kroz plac upita:ZAR NE ZNAS KO TI JE DAO SRCE?!?!?!

shmrtz shmrtz shmrtz shmrc shmrc shmrc ...strašno, sva sam se naježila...

08.06.2009.

Smedokosa djevojcica...... : ( : ( : ( puna sam suza.... : ( : ( : (

Sedela je sama na klupi u jednom parku hede skole. Oci su joj bile vlazne a na celu se ocitavale bore tuge, tuzne stvarnosti. Negov lik je lebdeo pred njenim ocima. Nasmejana bice bez bola, bez tuge kao u san... Okrenula je prvu stranicu dnevnika sa zeljom da bar u mislima bude s'njim, u njegovom toplom zagrljaju... Bilo je vec kraj leta kada su poceli izlaziti. Isli su u istoj skoli samo je on bio godinu dana stariji od nje. Kada je pocela nova skolska godina biili su stalno zajedno i nestrpljivo su cekali zvona. Sve je tako brzo prolazila... Okrenula je trecu stranicu dnevnika gde je pisalo "Srecna nova godina 31.12" Sklopila je dnevnik. Te veceri trebao je doci. Minuti su prolazili, ali se on nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Ustala je sa klupe u parku. Polazeci prema kuci, cula je njegov glas, objasnjavanja, ispirke, suze, smeh i poljubce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, i ako je znala da laze... Nije htela pokvariti Novu godinu. Uskoro su poceli letnji dani, tiho je rekao "hteo sam reci..." Znam, ne trebas mi nista reci! Ostacemo prijatelji! Iako je bolela ta rec. Dugo u nocima je plakala, a kad bi ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza... Bio je raspust. U razgovoru s'prijateljicama bi ga zaboravila, al cim bi razgovor prestao, ko zna po koji put bi okrenula svoju poslednju stranicu dnevnika koji bi vracao u stvarnost! Opet je pocela skola. Vise nije bilo one Luciane koja bi nasmejala ceo odeljenje, postala je povucena, zatvorena... Nije bilo onih smedjih ociju koje su otkrivale nemir i veselje. Luciana se ponosila, al nije videla kada bi joj neko reko devojcica. Ponekad bi joj bilo drago kada bi bila u njegovom drustvu. Jednog dana su se svi skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Lucianin najbolji drug slavio je rodjendan. Dobacio je Luciani cim je ugledao:"Luciana, sta je sa onom smedjom devojcicom, zar je umrela? Ona mu je prisla, nezno ga zagrlila i rekla:"Nikad emoj zaboraviti onu smmedjju devojcicu, koja je umrela... Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podigao glavu, pogledi su im se sreli. Prijatelj joj je dodao lutkicu koja joj je ispala iz ruku. Luciana je napravila poslednji korak... bio je to poslednji korak. Pre njom je bila nepomicna dubina smrti, svi su poceli vristiti videvsi kako pada niz stepeniste, a ona nije cula ni jedan jauk, nijedan jecaj... Krv joj je bila niz lice. "Luciana, Luciana..." cula je jecaj prijateljice... Osetila je da je neko tiho sapnula zbogom i krenula u potpuno nepoznati svet... Onaj dan kada je bila sahrana kisa je neprestano lila. Duga kolona mladica i devojaka isla je za kovcegom smedje devojcice....

08.06.2009.

Poslednji komadic...

Девојка је чекала авион у чекаоници једног великог аеродрома. Пошто је требала дуго да чека, одлучила је да купи књигу и да прекрати време до поласка авиона.

Поред књиге, купила је и пакетић кекса. Села је у чекаоницу. Поред ње била је столица са кексом, а са друге стране седео је господин, који је читао новине. Када је она узела кекс и господин је узео један кекс. Она се шокирала, али није ништа рекла.
Наставила је да чита књигу, а у себи је помислила: ма гледај ти ово, да само имам мало више храбрости, до сада бих га већ ударила. Сваки пут када је она узимала кекс и господин, који је седео поред ње, не обазирући се, узимао је кекс.

Наставили су тако, док није остао само један кекс у пакетићу. Девојка је помислила, шта ли ће сада да уради? Човек узе тај кекс и подели га на пола.

Девојка је била шокирана. Покупила је своје ствари, узела књигу и пошла у другу чекаоницу. Нашла је друго место где није било никога поред ње. Када се мало прибрала и када је прошао бес, отворила је торбу да врати књигу и у торби је видела пакетић кекса, који је био нетакнут.

Постидела се као лопов и тек тада је схватила да је кекс, исти као њен, био од господина, који је седео поред ње, али који је без шокирања, нервозе или препотенције поделио и свој последњи комад са њом, сасвим супротно од ње, која се чак осећала повређеном у сопственом поносу и осећањима.


Колико пута смо у нашем животу појели туђ кекс, а да тога нисмо били свесни и никада нећемо сазнати. Пре него што дође до брзоплетог закључка, пре него почнете да мислите лоше, погледајте са пажњом детаље. Врло често ситуација није онаква како нам изгледа на први поглед.



У животу постоји пет ствари, које не могу да се врате:


1. камен који је бачен,

2. изговорена реч,

3. пропуштена шанса,

4. време које је прошло, и

5. љубав за коју се не бори....

08.06.2009.

Ostvarenje sna...

Upoznali smo se na veoma cudan nacin. Preko daljine smo se zavoljeli. Samo smo rijeci, glasove i slike jedno od drugo imali, ali to nas nije sprijecilo da izgradimo ljubav s tolikom jacinom, kao nikada do sada! Kada smo se prvi puta vidjeli, bio je to veoma cudan osjecaj, stojali smo jedno pored drugog, pruzili jedno drugom ruku, gledali se u oci, predamnom je stojala osoba koja mi je bila tako poznata a u isti cas i tako nepoznata. Sjedili smo jedno pored drugog, i gledali se. Pored mene je sjedila osoba o kojoj sam sve znala, ali tako malo imala.
Sunce je sjalo u tvoje oci, kao sto su i moje oci sjale gledavsi u tebe. Srce je u istom trenu i sporije i jace kucalo. Da li je to bila zaljubljenost, ili strah, i dan danas nemogu raspoznati!
Od prvog susreta, su nastavili i drugi, i treci, i jos mnogo vise....
Sada se nismo voljeli samo rijecima, nego i dodirima.
Svaki dan smo se voljeli sve vise i vise. Uvijek smo bili jedno za drugo tu, ja sam bila bolesna, moje srce je bilo slabo kao sto je i tijelo, bilo blijedo i iscrpljeno. Ali to tebe nije sprijecavalo da me volis, nastavio si da se brines o meni i da uvijek budes tu za mene.
Pored moje bolesti, imali smo i drugih prepreka, koje je nasa ljubav morala pobijedti. Moji roditelji su bili protiv tebe, samo zbog imena. Da, tvoje ime im se zabadalo u srce kao vatrena i otrovna strijela. Nije im ni bilo bitno sta sam ja osjecala, i to sto si ti mene pravio sretnom. Postavili su mi uslov, oni ili ti. Kako moje srce ovo odluku da prezivi? KAKO? Svijet su mi sa par rijeci moji roditelji, moja krv srusili Sad Andjele, ja sam odabrala tebe! Jer nisam mogla da zamislim zivot bez osmijeha koji si mi svaki dan davao na licu, bez tvojih usana, dodira, tvog mirisa, tvojih ociju.... Sada smo postojali samo mi, i nasa ljubav, i nas san!
Jeste, postojali smo mi, nas san, i moja bolest Sad borila sam se, samo zbog tebe andjele. Samo radi nase ljubavi, i naseg sna. Sve sam od sebe davala, da mi srce ojaca. I hvala tebi sto si uvijek bio tu. Izdrazala sam nekako, ali bol nikada nije prestala.
Cak smo i nas san ostvarili, andjele ja sam ti rodila sina! Dokaz i simbol nase ljubavi, ovim smo ojacali nasu vezu, kao i nasa osjecanja, sve je bilo jos snaznije. Ali najvaznije je bilo, rodila sam ti zdravog sina. Konacno nam se san ostvario. Dijete je imalo predivno ime, ime koje smo mu htjeli naditi, j o s kada smo ja i ti bili mladi, i tek poceli sanjati taj san. Kada su moji roditelji culi ime djetea, konacno su prihvatili nasu ljubav. Ali tada je bilo kasno.
Moje slabo tijelo, se sve vise iscrpilo, i raspadalo. Ja vise nisam imala snage.
Umrla sam! Zao mi je sto sam te ostavila andjele. Oprosti mi. Hoces li mi ikada moci oprostiti.
Zao mi je sto ostavi i tebe i sina. Oprostite mi. Vi ste bili ono za sto sam ja zivila. I ja cu idalje zivjeti u vasim srcima, iako moje tijelo vise nije tu, moja dusa ce uvijek biti uz vas. I cuvat cu svoja dva andjela.
WOLIM VAS!
Oprostite mi Sad:placko: :placko: :placko:

08.06.2009.

*Volim te*

Upoznala ga je sa 14 godina, on je bio stariji od nje, njemu je bilo 19 god. No, to njega nije sprijecilo da pridje malom njeznom plavom bicu. Od prvog pogleda u plavim i crnim ocima ostala je zvijezda koja je bila tek pocetak plamena njihove ljubavi. Poceli su da se zabavljaju. I bili su mnogo sretni, on je bio dosta romantican i njezan prema njoj. To je i bio najveci razlog sto se ona u njega zaljubila, jer do tada nikada nije ostjetil neku n jeznosti, dakle bio joj je prvi momak. Pisao joj je pjesme, sastavljao predivne i prelijepe stihove, pjevao joj je prelijepim i njeznim glasom, pjevao joj je dosta njeznih rock pjesama koje je samo za nju pisao. Jendom je od njega dobila jabuku koja je bila crvena kao krv koja joj je tekla ispod koze, i na kojoj su bili urezani stihovi samo za nju pisani. Voljeli su se, nakon dvije godine zabavljanja uzeli su se. Iako je ona bila mlada tek 16 godina, bila je spremna da stupi sa njim u brak, i da svoju ljubav tako zauvijek svezu. Bili su sretni, njihova prva ljubavna noc ostavila je traga u njoj, sto ce je uskoro napraviti majkom. U njoj je raslo njihovo prvo dijete, porod za nju je bio veoma tesko iskustvo, jer je ipak bila mlada, ali ostala je snazna, i rodila se njihova kerka. On je bio presretan, ovo je bio dokaz njihove ljubavi. I ostali su sretni, nakon nekoliko godina, ona je ponovo ostala trudna, rodila je ponovo djevojcicu, i opet nakon nekoliko godina, rodila mu je sina.
Bili su sretna i emocionalno bogata porodica. On je imao hoby, volio je da ide u lov sa svojim drustvom.
Jednog dana, ona nesluteci sjedeci u dnevnom boravku, zazvoni telefon, najstarija kcerka se javila, zvala je majka od nje, ona se javila, i slusalica joj samo pade iz ruke, i ona se srusi. STA JE BILO? Izbila je panika? Sta se desilo njoj? STA JOJ JE? Kcerka je opet uzela slusalicu i upitala sta se desilo? OTAC JE RANJEN!!! Pocela je da place, i ona i mladja sestra, a brat nista nije znao tek je imao 1 godinu.
Pucali su u njega ne znajuci da je on nego misleci da je neka zivotinje koja se sunja iza grmlja. 3 metka su ga pogodili, jedan u stomak, drugi kraj srca, a treci groz grlo dusnik i glasne zice.
Ostao je u bolinici, nije znao za sebe, prosao je kroz mnoge operacije, i nista nije osjecao, nije mogao da govori, sta mislite kakav je to osjecaj kada pjesniku nestane ono sto ga cini, njegov glas, nije vise mogao da prica. 3 mjeseca je lezao u bolnici, a onba je svaku noc, sjedila budna pored njega. Brisuci njegove suze, cisteci njegove rane, ljubeci njegove ruke, gledajuci u njegove polumrtve oci. Kroz previse operacija je prosao, isrcpljen je bio. I zadnja operacija, bila je operacija njegovih glasnih zica. Dugo je trajala. Ona je sjedila u njegovoj sobi i cekala, cekala samo da joj kazu hoce li uopste prezivjeti operaciju i da li ce opet moci govoriti. Cekala je i cekala, odjednom zacula je necije korake... ustala je, na vrata je usao on, hodao je, pogledao u nju, i prvo sto joj je rekao bilo je VOLIM TE, otrcala mu je u zagrljaj, plakala, i ljubila ga. Bili su presretni. Prezivio je svo ovo i njihova ljubav je prevazisla jos jenu planinu jos jednu oluju, da bi na kraju sunce zasjalo.
I dan danas su sretni i zaljubljeni kao prvoga dana, mada se ce tragovi oziljaka zbog ovoga uvijek na srcu ostati......

02.06.2009.

Evo 6 mjesec mojim tuznim pricama...... xdxd : ( : ( : (

Skoro pa 1000 posjeta...hvala....Drago mi je sto se nekom svidja moj blogg.... thx bice jos puno tuzni prica,a i sa sretnim zavrsetkom sigurno.... pusaaaa

02.06.2009.

TuGa

Ta vijest probola ju je kao nijedna do sad. Sve je mogla prihvatit, ali ovo zaista ne. Možda bi bilo lakše da je saznala da je mrtav, razmišljala je. Bolje to nego zamišljat kako su oni dvoje zajedno, kako ju grli i ljubi i najgore, voli!.. Tu cura sigurno nije ni znala kako je samo sretna, vjerojatno samo misli da je velika faca jer je s njim. Ona je sigurno bila jedna od onih glupih droljica kojoj je samo stalo da ima deèka i da brije taj brije s njom. Ta ne zna kako je to voljeti nekoga više od 9 mj., mislit nonstop na njega i plakat zbog njega. Sigurno nije znala kakvu je bol prouzroèila u jadnom ranjenom i nedužnom srcu koje samo što nije prestalo kucat od jada i muke koje je trenutno osjeæalo. Ta cura nije vjerojatno svjesne svega. Èak i da je bila sigurno bi mi se smijala. „Haha, što je neka mala mulica zaljubljena u tebe, a jadnica!!! žval žval grl grl,,,
Kako li ju he samo mrzila, pomisao na tu glupu droljicu dovodio ju je do ludila. Makar su joj svi govorili da je on glup i da odustane od njega, da je nije vrijedan i da je glup. Svejedno!!!!!! Voljela ga je više od svega i bila je spremna dat život za njega. Jedino nije imala hrabrosti reèi mu u facu što osjeæa prema njemu jer je znala da bi je odbio ili u najboljem sluèaju zabrijao s njom iz sažaljenja i sljedeæi dan je odbacio kao staru krpu. Bila je shrvana, nemoæna i najviše od svega jadna i tužna. Mislila je da je život mnogo lijepih stvari, ali pogriješila je. Ovo je bio pravi pakao i nije bilo spasa.
Kada je saznala da ima curu prvo je stajala ko ukopana na mjestu i slušala jednu lijepu, ali jako tužnu pjesmu-I cant live if without you od Mariah Carey Nije joj dugo trebalo i ona se rasplakala ko kišna godina. Suze su joj se slijevale niz obraze i užasno ju je bolilo. Osjeæala je takvu prazninu i mržnju prema njemu, a i njoj. Kako joj je ta cura mogla uzet njenu ljubav. Kako? Zašto? Zbog èega? Što sam tako ružna? Pitanja su joj se nagomilala u glavi. Izgubila je i ono malo samopouzdanja što joj je ostalo. Ali najvažnije od svega, izgubila je njega, njega kojeg je tako volila i u kojeg je bla zaljubljena veæ dulje. Ma naæi æeš boljeg govorili su joj svi i dan danas joj govore,,,,
Kako i zašto ne shvaæate da za bolje ne znam??? Kako??? Ne mogu i ne želim bit s drugim, kada ovog volim. Njega, njega i samo njega. Ne nikog više, veæ samo njega. Ionako kad sam sa nekim drugim mislim samo na njega, zamišljam da je to on,,,Što æe mi se život svest na sanjarenju o njemu, zamišljanje njega dok grliš nekoga koga ne voliš, a drag je i nije zaslužio da mu se dogodi isto što i mom srcu kojeg je on uništio do temelja.
Nitko nije zaslužio takvo zlo i bol. Nitko!!!
Vjerojatno svima je ovo izgledalo kao neka tinejðerska ljubav tj, zaluðenost. Možda….možda i je i nadam se da je. Samo se nadam da æe što prije proæ. Da æu zaboravit svoju prvu istinsku ljubav prema njemu!!! Njemu kojem je stalo samo da ispadne faca i bari okolo glupaæice…..Blago se njegovoj curi!!!!!!!!!!! Šmrc…

02.06.2009.

Jedina ljubav...

  Prije dvije godine pocela je nasa veza. Pocetak je bio tezak i izgledao je kao da je nas veza nema buducnost, kao da se samo ceka dan kad ce jedno od nas dvoje reci "Ovo vise ne ide, sto da smetamo jedno drugom ako nema nista izmedju nas dvoje". Ali to se nije desilo, i zato smo zajedno dvije godine.
To su godine ljubavi, srece, zadovoljstva, strasti....
Bio si uvijek samnom, i kada sam bila tuzna i kada su suze tekle, i kada sam bila najsrecnija djevojka. Ali bez tebe ja ne bih mogla biti najsrecnija djevojka. Ti meni dajes snagu i volju za zivot. I sve sto je lijepo cinis jos ljepsim, ono ruzno ucinis lijepim.... Ti si jedno najdivnije bice koje mi je poslao Bog, i hvala Mu na tome....
Medju nama jeste bilo i svadja i nesuglasica, ali nista nije bilo toliko jako da prekine nit nase veze i da nas razdvoji. Nas dvoje smo stjena koju ni vrijeme, ni voda ne moze da razori. Volimo se cijelim bicem, cijelim tijelom....
Bili smo i razdvojeni na duzi period, i to nas je jos vise zblizilo, nasu ljubav ucinilo jos jacom...
Prvi na koga pomislim kad se probudim si ti i tako ostaje cijeli dan dok ne zaspim, onda te sanjam.... Po cijeli noc i dan si mi u glavi, i samo ti i niko drugi...
Znam da se sve ovo i tebi desava da i ti mislis na mene, da i ti volis mene.... vidim ti to u ocima....
Mnogi su pokusali da nas razdvoje, ali im to nije uspjelo, JER MI SMO SAVRSEN PAR...                                 .........od kad te sretoh ja nemam mira.........

08.05.2009.

Voljela je drogu,a mozda i mene...???...

Bilo je decembarsko jutro, hladno, sumorno i sa pahuljama na prozorima.Gledao sam moju Sofiju kako spava i milovao je po kosi, bila je poput andjela...poljubio sam je na njen slatki nosic i rekao:” Budi se spavalice”...otvorila je svoje okice i protegnula se.''Dobro jutro voljeni moj''...poljubila me i ustala koracajuci prema kupatilu,ostao sam u kupatilu gledajuci je,.Imala je divne obline,i dobar ten.Kosu dugu,kao lan.-“Srce,jesi mi spremio kafu”...cuo sam je dok se umivala...ustao sam, otisao u kupatilo i zagrlio je oko struka nezno je ljubeci po njenim golim ledjima...Znao sam da su nam to poslednji dani jer je studirala u Sarajevu tako da bi se vidjali samo 2-3 puta u mesecu, sto meni nije bilo dovoljno, uopste.Pomisao da ce se vec sutra vratiti u Sarajevo i da se moram rastati od nje jedno dve do tri nedelje ubijala me nacisto….!!!
.....
”Volim te” govorila mi je...verovao sam joj sve do tad, a onda…..Proveli smo dan u krevetu,a onda negde predvece ona je pocela pakovati svoj kofer.Bio sam tuzan,kao da mi se sve rusi preda mnom.Otisla je...nisam to mogao zamisliti,zivot bez nje...vise puta sam joj nudio brak,ali htela je zavrsiti svoje studije.Zvao sam je i culi smo se skoro svaki dan.Moj najbolji drug je studirao sa njom takodje,i javljao mi je da je vidja i da nema nikoga u Beogradu.i da kad izlazi,izadje samo sa drugaricama.Zvonio mi je telefon,bio je sakriven broj...mislio sam da je ona,ali nije...bio je to Stevan koji mi je rekao: ,,E brate sta ima,zovem te samo da ti kazem da sam sada video Sofiju sa nekim frajerom u nekom autu.Nazvao sam je istog trenutka,ne cekajuci da Stevan zavrsi svoj razgovor,ali nije mi se javljala...zasto mi je to uradila?Da li jedna osoba moze povrediti tako surovo nekog?Tesio sam se,misleci da joj je mozda neki drug...zvao sam je ceo dan i celu noc,ali od odgovora nista...slao sam poruke da se javi i dalje nista...sve do jednog dana...Bio sam ocajan i nisam zeleo nikoga da vidim.Po prvi put u svome zivotu patio sam zbog jedne devojke...srce mi se lomilo...Stiglo mi je pismo,bilo je od nje.Pisalo je sledece:
VOLJENI MOJ, PISEM TI ZADNJI PUT...ZELIM DA ZNAS DA JE MEDJU NAMA KRAJ,TI NE MOZES NISTA DA MI PRUZIS.JA SAM SRECNA OVDE I NE NAMERAVAM DA SE VRACAM TAMO!!!UPOZNALA SAM ALEXA,ON JE SVE STO SAM TRAZILA,ONO STO MI TI NIKAD NISI PRUZAO...NE,NE PRICAM O LJUBAVI,TO SAM UVEK IMALA OD TEBE,ALI NISTA VISE...A OD LJUBAVI SE NE ZIVI DRAGI...ZATO SVE NAJBOLJE U DALJEM ZIVOTU I >ZBOGOM<''
Plakao sam kao dete,i brisao suze,nisam mogao shvatiti kako da toliko patim zbog jedne devojke.tesio sam se, da ipak ona to nije mislila ozbiljno.Stevan me je nazvao nedelju dana nakon naseg zadnjeg razgovora,rekao mi je da je vidja po lokalima u losem drustvu i da se DROGIRA...a da je drogom snabdeva upravo Alex.Inace Alex je bio Rus,Imao je puno problema bas zbog droge,pa je pobegao u Beograd.Nisam mogao verovati...Bio sam razocaran i postavljao sebi milion pitanja,i cak osudjivao sebe zasto sam je pustio da ode...2 meseca kasnije,Stevan je dosao do mene i doneo mi pismo...pisalo je:
VOLJENI MOJ,POSTO MI NIJE JOS DUGO OSTALO OD ZIVOTA ZELIM TI RECI DA SAM TE VOLELA,DA TE VOLIM I DA CU TE VOLETI I NA DRUGOM SVETU...ZAO MI JE STO TI NISAM MOGLA PRUZITI NISTA OSIM NASIH LEPO PROVEDENIH TRENUTAKA,ALI SADA JE VEC KASNO DA SE SVE VRATI UNAZAD.MENE JE SAD JEDNA JACA SILA UZELA U SVOJE RUKE-DROGA!!!POSTALA SAM ZAVISNA,I NE ZELIM DA ME VISE IKADA VIDIS OVAKVU...A KAKO NI JA TEBE NE MOGU VIDETI...OSTALO MI JE JEDNO RESENJE...SMRT!TAKO VISE NECU PATITI,A I SKRATICU SEBI MUKE---VOLJENI BUDI MAKAR TI DOBRO KAD JA NISAM MOGLA.ZAUVEK TVOJA....SOFIJA!
Kad se Stevan vratio u Beograd javio mi je da nje vise nema i da su je nasli na ulici mrtvu.Nisam mogao to izdrzati.u nasoj sobi video sam samo njen lik,kao da me je zvala da dodjem kod nje...da je pratim na onome svetu...to sam i uradio...otisao sam na njen grob i zavrsio sa svojim zivotom...bez nje mi ne vredi ziveti...

31.03.2009.

Volim te mala,znas!!!

Sjela je po ko zna koji put na onu njihovu klupicu u parkicu gdje su se uvijek nalazili....suza je krenula...tesko je jos uvijek, a davno je to bilo...ili ipak nije.....
Upoznali su se kad joj je bilo 16, zapravo kao da su se znali oduvijek. Bio je visok, crn, simpatican i imao je one crne, velike oci koje se pamte-zauvijek. Proslo je godinu dana njihove veze koja je bila skoro bez mana. Ipak savrsenstvo ne postoji, ali ovo njihovo bilo je blizu toga. Vidali su se svakog dana, najcesce bi se nasli na onoj maloj klupici u parkicu, a tek bi kasnije otisli negdje drugdje. Prirasla im je srcu, pa ipak su se kod nje prvi put upoznali.
Taj dan javio joj je da ne moze doci prije 8 navecer jer mora obaviti nesto s prijateljem. Rekao joj je kao i uvijek: „Volim te mala, znas“, i poklopio.
Oko 3 vratila se iz skole i sjela pred televizor dok joj se grijao rucak. Bip, bip...culi su se zvukovi mikrovalne. Rucak je gotov. Uzela je tanjur i krenula prema stolu.
Bam! Tanjur joj je pao. Stala je kao ukipljena, preplavio ju je cudan osjecaj, praznina.... Osjecaj nemoci..... „Nesto mu se dogodilo.........Ma nije“- tjesila se. Sigurno je pogrijesila. Pokupila je ostatke tanjura i sjela. Nije mogla misliti. Uzela je mobitel u ruku utipkala njegov broj-naravno da ga je znala napamet. „Korisinik je iskljucio mobilni telefon“, govorio je neumorno onaj naporni glas vec 6. put. Nemoguce. Pa on ga uvijek ima upaljenog. Ma vjerojatno mu se baterija istrosila. 5 sati je, a od njega ni glasa.
Zvono na vratima-skocila je. Od kad je dosla kuci nije ni takla knjigu, a sutra pise povijest.
Na vratima njegovi starci. Samo su je pogledali i znala je. „Srce, njega....njega vise nema“, odzvanjale su joj te rijeci u glavi kada se budila na krevetu. Onesvjestila se. Pa kako, zasto, ma nije moguce. Oko pola 4 on i prijatelj vozili su se kuci i na Ljubljanskoj je na njih naletio pijani vozac koji nije vidio da je na semaforu crveno svijetlo. Dva mlada zivota otisla su u nepovrat. .......
Jos i danas, nakon 2 godine kada prode pored one iste, male klupice, srce zastane, a suza potekne. Bio joj je sve, a lijepo su joj govorili-nemoj da ti netko bude sve jer kada izgubis tu osobu onda izgubis sve i ostaje nista.....ali kako je mogla odoljeti njemu, kako je mogla da joj ne postane sve kad je i ona njemu bila sve. Ostaje samo nada da ce jednom moci krenuti dalje. Ne da ga preboli, ne to nikad nece moci, pa ipak je on bio njena prva prava i velika ljubav. A samo je tako nestao......tako brzo i u nepovrat....Jos i danas sjeca se njegovih zadnjih rijeci koje je tako voljela, ali ne vise od njega.
„Volim te mala, znas“.......

26.02.2009.

Prica da ti suze poteku...

VoLiM gA I uViJeK cU gA..Setala sam sa kolegicama,kad sam njega vidjela,postala sam kip,jednostavno se nisam mogla pomaknuti...Ja sam gledala njega on mene...Dobio je moj broj i pisao mi je..poceli smo hodati,to je bilo za mene nesto najljepse na cijelom svijetu...svaki dan smo se vidjeli...govorili jedno drugom koliko se volimo....jednog dana mi dođe sms..."nevolim te više druga mi je sada sve".....u tom momentu ,e je pogodilo nesto u srce... puklo mi je na 1000 dijelova...suze su lile iz ociju...a dusa me boljela kao nikad prije....trazila sam ga...nigdje ga nisam mogla naci ali u mom srcu je bio uvijek i u mojim mislima....prosla su 3 mijeseca...jednog dana sva odem na stare rusevine gdje smo se dobival i u tom momentu dobijem od njega poruku.."srce volim te i nikad te necu prestati,zao mi je za sve sto sam ti uradio,sto sam te ostavio ali znaj da drugu nisam mogao zavoljeti,rekao sam da volim drugu ali nije istina,moja obitelj te nije primila,i konacno sam im rekao da si ti zamene na 1 mijestu,iako sam to shvatio po 3 mijesecima,znam da mi neces oprostiti zato ti kazem zbogom i zauvijek odlazim na drugi svijet i zapamti srce molim te da najviše na svijetu volim te"...nesto me u srcu steze naslonih se na staru zgradu srusenu slucajno pogledam gore on na zgradi sav uplakan stoji..kad sam ga vidjela sam jednostavno dobila moc i krenula do njega..dolazim na vrh vidim ga kako stoji..vice oprosti mi i hoce da se baci..tad sam mu rekla srcee oprosteno ti je...on se okrenu pogledam mene i jednostavno je pao na koljena i govori zao mi je....dosla sam do njega ga dvignula sa poda ...ga poljubila i rekla srce u redu je volim te najviše...i sve ti je oprosteno..pogledao me je svojim ocima plavima punih suza...jako me zagrli i tako smo bili zagrljeni 1 sat vremena....od tada smo skupa i uvijek cemo biti....vec 2 godine smo skupa....i do kraja naseg zivota cemo biti....sta smo sve propatili ali opet ljubav je to sto nas je opet povezalo....VoLiMo Se...

26.02.2009.

Ljubav i poslije smrti...

SrElA sAm Ga Na KlUpIcI pOd DrVeToM..Pricao je o njoj..znala sam da je nju volio..a ja sam ga jos vise...SrElA sAm Ga NaKoN 10 GoDiNa Na iStOj KlUpIcI pOd OnIm IsTiM dRvEtOm...opet je pricao o njoj a nije znao da ga ja volim......SrElA sAm Ga nAkOn PuNo PuNo GoDiNa Na OnOj IsToJ kLuPICi IsPoD oNoG dRvEtA...opet je pricao o njoj a nije znao da ga ja volim i vise nego prije a on je voleo nju...NaKoN nEkOlIkO gOdInA uMrO jE..ZaKoPaLi Su Ga PoD oNiM dRvEtOm PoD oNoM kLUpIcOm I rEkLi Tu Je NaJvIšE gOvOrIo O nJoj KoLIkO jU jE vOlEo...U nJeGoViM sTvArImA sAm NaSlA sLiKu Te DjEvOjKe, Na DrVeTu Je PiSaLo NjEnO i NjEgoVo ImE,Na klUpIcI sA cRvEnom BoJoM nApIsAnO ZnAj Da te mOjE sRcE i MrTvO vOlI..Ta DjEvOjkA sAm BiLa jA....

26.02.2009.

Ljepota njeni ociju...

Voz je jurio prema Beogradu. Majka je sedala pored mene.Odjednom zacu muski glas."Gospodjo, kuda putujete","u Beogradu","divno pravi cu vam drustvo" Gospodjo zovem se Dejan .""milo mije,ja sam ruzica, ovo je moja kci Sonja"Sedala sam verovali gledajuci kroz prozor."Vasa cerka je prava lepotica, ima divne oci i izgleda cutljiva. Nisam cutljiva, rekla sam. Slusala sam njegove komplimente i oci su mi se punile suze.Dejan je irstirao da me izvede na rucak, ali je majka odbila. Bilo mi je uzasno tesko, zaplakala bih kad bih mogla,cupala sam kosu iz glave,nesto me je gusilo u grlu.Stigli smo na stanici, cula sam da majka place i posljednje reci uputuje Dejanu. "Dejane zahvaljujem na pomoci....jeste da je lepa, ali Dejane Sonja je SLEPA.....ufffffff....tuznooooooo.....

17.01.2009.

ZIVOT I BOL......

Zivot je tako prolazan. Danas si tu,a sutra te vec nema. Ja sanjam ljubav,iskrenu i trajnu. A sto dobijem? Laznu ljubav za koju sam ja mislila da nesto znaci,da je stvarna i na putu da postane velika. Njegova izdaja me proganja,ne da mi mira. Neprestano mislim o poljupcima,dodirima,njeznostima. Zar je moguce da je sve bilo lazno i neiskreno? Ili me je bar na trenutak,makar malo ipak volio. Lakse mi je preboliti bol kad mislim da sam mu ipak nesto znacila.Taman kad prestanem misliti o njemu,on mi se javi. I onda sve ispocetka,ne mogu ga izbaciti iz misli. Svaki dan mi moze biti zadnji. A kako sam prozivjela svoj zivot? Cijeli sam zivot voljela,a nisam bila voljena. Usla sam u vezu s njim bez ocekivanja,bez zaljubljenosti,a on me je potpuno osvojio svojim njeznostima i onda bezosjecajno ostavio. Ostala su samo gorka sjecanja na laznu ljubav i srecu. Ali ne mogu poreci da sam bila sretna uz njega,budeci se pored njega. Zivot je prolazan,ali nadam se da cu jednog dana naci srecu i da ce ova bol prestati i usamljenost proci....

16.01.2009.

DIO VJECNOSTI

MALO JE PODUGA AL ET KO ZELI PROCITAT,NEKA IZVOLI....
Jeste li ikada culi onu mitolosku pricu o ljubavi? Ja sam je davno cula na jednom satu etike i otada je postala moja vodilja kroz zivot. Nedavno me prijateljica Zdravka posjetila na nju...

Prica kaze da je Bog na pocetku, kad je stvarao covjeka, stvorio samo dusu, a ne i tijelo. Ali to mu se cinilo prejednostavnim pa je jednog dana dusu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u musko tijelo, a drugi u zensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traze po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se nasli, ako se uopce pronadju...

Pitate li se sada "kakva je ovo prica? ili "je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih pise, nikome nista ne znace?"
Oduvijek sam sanjala da cu jednog dana napisati prekrasnu pricu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona moze pobijediti. To je bio jedan san?Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam snazna i jaka, kako je jaca od svega i kako je nista ne trebala pisati pricu, smisljati likove, nisam trebala nista, osim zivjeti je?Zivot ju je napisao za mene?I sada ju pricam Vama jer ne zelim da na tako lijepu pricu padne prasina i da je proguta zaborav. Zelim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj?

Ispricat cu vam pricu o jednoj ljubavi. Ispricat cu pricu kako sam sretnica i kako sam nasla svoju drugu polovicu duse, ispricat cu pricu o covjeku mog zivota, ispricat cu pricu o ljubavi koju mi je dao, ispricat cu vam kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispricat cu vam pricu mog zivota...
.............
Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono sto nam omogucuje - izmedju ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitoloskom pricom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kazem da je on jedan od glavnih likova ove price...
Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjecam se kako sam bila opcinjena tim cudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz skole i istrazivanje te "sprave"... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su cekale da budu otkrivene... sama u tisini sobe upoznavala sam se s njim. Jos i danas ne znam ni polovinu onoga sto on nudi...

Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doci u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pricas sa ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjujes misli, ideje?mozda nadjes nove prijatelje.
I te je veceri Dinna usla na chat. Hrpa pozdrava "bok", "haj", "ciao"... i da hoces ne mozes zapamtiti tko je tko, a ako te traze mail, uzmes njihov i kazes da ces se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata...
Jedne veceri uleti mi na private tako jedan "ave"... tako zacudjujuci pozdrav. Nikad me nitko u zivotu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i nece... Zao mi je sto odmah nisam osjetila posebnost tog "ave", tako da se ne sjecam tijeka razgovora. Sjecam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspolozena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjecam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog "ave" nista ne bi podsjecalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije trazio ni broj mobitela, ni mail adresu, rekao je samo kako ce me naci... Mislila sam "svakako, naci ce me...nikad ga vise necu cuti..."

Ali ipak me jednog dana nasao?jos jedan "ave"...To je bio Igor. Neka mi oprosti sto se ne sjecam svih nasih prica sa chatova...ali sto sam znala ja? Zar smo mogli znati?
Razmijenili smo si mail adrese... Pisali smo si... Na novogodisnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmijeh na licu i prvu misao da je on netko tko razumije. To je bila jedna od gorih novih godina...Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih docekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodisnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na zivot sto mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoci, a nikad nista ne trazi... Zaista, spremna sam uciniti sve za ljude oko sebe, i ne trazim nista zauzvrat. Cak ni zahvalu. Sve sto sam uvijek trazila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pruzio. Bolje receno, nikada nikome nije bilo stalo. A, sto je Dinna mogla uciniti? Toliko se stvari oko nje desavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doci jednoga dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla ocekivati da ce mi zivot dati tu osobu, ako mi je vec tada skinuo osmijeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokusala s nekim o tome pricati, uvijek bi mi se smijali jer "nemoguce je da Dinnu ista muci, pa ona je uvijek nasmijana, sali se, ona ima sve..." Prava je istina da Dinna nikada nije imala nista. I sto je jutro, to novogodisnje jutro promijenilo? Ocito puno toga. I ocito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zasto je mail od jednog Igora citan toliko puta i zasto je ruzno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ucinila ruza koja je bila u mailu...

Na nasim chatovima pricali smo o svemu. Jednom me je pitao : "Sto bi htjela da dobijes za poklon od osobe koja te voli?" Rekla sam mu ono sto je istina, rekla sam da bi ruza bila dovoljna? i tog me jutra cekala ruza. Tocno onda kad je bila potrebna. Ispod nje je pisalo: "Rekla si da bi i ruza bila dovoljna?nije prava, ali nadam se da ti se svidja?"

Istina je da nije bila prava, ali je najljepsa od svih ruza koje netko moze dobiti. Mozda je i dio ovog sto sada osjecam upravo miris te ruze...
Igor i ja trebali smo se naci 11.01.2001. tocno u 17 sati na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam cekala samo 10 minuta, cekala sam duze...pet puta duze. Bila sam uvrijedjena, bilo mi je zao? Ne znam zasto me zivot tako sibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovati da ce se pojaviti?
Kad sam dosla kuci, poslala sam mu mail i "zahvalila mu" sto se pojavio na Trgu, pozeljela mu srecu u zivotu i to je valjda trebao biti kraj? Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savrsenog smisla. Na kraju, zasto sam se uopce pjenila sto se nije pojavio u 17 sati u tenisicama, krem levisicama i tamno plavoj southland jakni kad nismo sluzbeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rodjendan na isti dan kada je i Igorov. Sjecam se da su svi bili pijani i da sam se pitala sto radim tu?pitala sam se kako je Igor proveo svoj rodjendan?

Za nesto manje od mjesec dana blizilo se Valentinovo. Sjecam se da je bila srijeda. Vani je padala kisa i pokoja pahulja snijega. Ljudi su setali okolo zagrljeni, noseci ruze, mimoze? "kako sugavo romanticno?" to je ono sto sam onda mislila. A, sto drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu mozes samo pozeljeti? Tocno se sjecam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i plocniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu?sto vise htjeti, sto vise zeljeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica?
Dosla sam kuci, napisala mail Igoru i ovaj put ja poslala njemu ruzu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kic. I nije li bit ljubavi da se osjeti da volis svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se nasli na chatu i o tome pricali. Cudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispricavao se sto on meni nije cestitao Valentinovo? Kao da je trebao?bilo je dovoljno sto je bio tu, sto je netko razumio.
Bilo je to vrijeme kad su poceli snovi, ili bolje receno kad je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog pocetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj zici koju imam?Kakva zica, pitala sam se tada? Pretjeruje? Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje "Dinna, tko li te to toliko povrijedio?" Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to? "Ima zena koje zakljucaju srce poput dragog kamena?" A, on me otkljucavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve sto se moglo reci, receno je. Saznala sam zbog cega je on izgubio vjeru u ljude, zbog cega je bio tuzan, zbog cega "mu moja zica vraca osmijeh na lice?" Volio je, volio, a onda je preko noci nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nesto nije stimalo? Otisao je na pregled, on je ispao "krivac" za to i stan mu se pretvorio u prazninu? Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato sto sam ga zalila. Zasto ga zaliti? On je covjek, on ne treba sazaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sazaljenje. Tada sam vise nego ikad do tad zeljela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noci moze nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode? Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaca od svega? Kako imati snage i otici kad nekog volis?

Sto je vrijeme vise odmicalo, sve smo se cesce culi mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vec tada vidjeli. Jos se uvijek smjeskam kad se sjetim njegove price o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretna kad je pricao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci? Kad bi isao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se?Cime sam ga zasluzila, pitala sam se.
U 6. mjesecu bila je nekakva festa u studentskom domu. Obecale smo curama s faksa da cemo doci pa smo otisle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, decka s kojim sam nesto "mutila" dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ici na utakmice, ali nikada nista nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veceri postalo je ocito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti cinjenicu da dok te neki decko, koji ti je jos donedavno bio jako drag, ljubi ne osjecas bas nista? Kako objasniti da se u tim trenucima pitas kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono sto mi se motalo po glavi. Iducih tjedan dana odgadjala sam susret sa Darijem. Moram uciti, idem doma ovaj vikend? i slicne fore. Cinjenica je da sam se osjecala jadno i postidjeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otisla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u zivotu posluzila zenskom podloscu zbog koje se i danas mrzim? "Nema smisla, ionako se necemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budes htio, mozemo se cuti?" Prvi put tako nesto iz mojih usta, a ponekad mi se cini da je sve ovo sto se sad desava samo kazna za to?

Kad je proslo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da "ne zna sto mi radi?". Vjerojatno i nije znao. A, kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam kako ce izgledati susret s njim. Da vec tada idem leci i mastam o njemu? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam svoju buducnost s njim? Kako je mogao znati kad sam bila tvrdi orah? Kada sam jos uvijek bila na distanci, jos uvijek u svom svijetu. Mozda da nisam odlucila da pricekamo sa susretom do jeseni, mozda bi bilo drugacije? Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razocaran. A, onda je napisao kako je mozda tako i pametnije. On ce ionako biti uvijek tu i cekati? "Ako sam cekao dvije godine, sto je onda jos dva mjeseca??"

Iducih dana otisao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepse osjecaje pretocene u rijeci. Kako je samo jasno shvaceno ono sto mu dugo nije receno, ali je napisano jos dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta, bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova? San o maloj uvali u kojoj smo sami?otkrila sam da zelim nauciti roniti i skakati na glavu? Nekoliko dana kasnije, tocnije drugi dan nakon sto je stigao u Pulu, pronasao je nasu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se moze uciti skakati na glavu?Tu je uvalu ucinio nasom uvalom?Posadio je dunju u uvalu, ucinio je to za mene. Bilo je tako divno cuti to. Mozda sam se smjeskala u slusalicu i proglasavala ga ludjakom, ali cinjenica je da je vec tada bio duboko u srcu i da sam vec tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad cu ga napokon vidjeti?

Zivjela sam taj 9.mjesec od njegovog poziva do poziva. Nista mi nije imalo smisla, nista osim njega. Cekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdrzim do iduceg poziva. Mami nista nije bilo jasno, otkud Igor?Tko je to i zasto me zove? Saznala je nesto kasnije?

Dosla je i ta jesen, dugo ocekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oci covjeka mog zivota, svog decka iz sna? Izmedju guzve i buke na Trgu, trazila sam ga pogledom, pitala samu sebe hocu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ruzom u ruci, pojavio se muskarac svijetle kose u tamno plavoj kosulji i trapericama sa onim cudnim sjajom u oku koji mi je bio poznat od nekud? Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Sutili smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snazno zagrlili. Jos i danas osjecam taj cvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve sto sam osjecala bile su hladne suze koje su mi se spustale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. Poceli su moji snovi?Nikada nisam jace osjecala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica? Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjecnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeci, iste stvari cinili? poceli smo plasiti sami sebe? Otkrivali jedno drugom snove i zelje, gradili svoje planove i crtali si buducnost? nasu buducnost. Novu smo godinu docekali sa toliko planova i zelja, pricao mi je kako ce me odvesti u Pulu, u nasu uvalu "tamo gdje ljubav pocinje"? kako ce mi pokazati sva mjesta svojih djecackih nestasluka tamo i kako cemo zajedno zapisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta "Igor voli?" koji je napisao prije puno godina? Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slusati ga kako dise, i kako prica?sve sto sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmijeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvjetljenje samo svjecicama s bora? Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bilo tu pored mene. Da andjeli s neba sidju i zatraze od mene da podjem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih? "volim te" na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio zivota za koji se zivi? Nitko se nije volio te noci vise nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije zivio svoje snove kao sto smo mi zivjeli te noci? Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih 20?on je bio tu, i samo je to bilo vazno? prva nasa zajednicka Nova godina?

A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poceli su se buditi njegovi strahovi? upleli su se u nase snove i poceli nas vuci na dno? Poceli su se buditi aveti proslosti, strah od buducnosti? poceo se mijenjati. Poceo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zasluzujem puno vise od njega, kako mi nema pravo uskracivati snove koji su mi prirodom dani i kako cu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne moze dati, oprostiti? Rekao je da me previse voli i da ne moze biti sebican i traziti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmijehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da grijesi? Samo je napisao poruku "Snovi pripadaju drugima?" i otisao?
Vrijeme je otada stalo? Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da grijesi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Nocima se budim, osjecam njegov dah na svojim usnama, okecem se po krevetu i osjecam se tako slabo? Stojim u mjestu sa nasim snovima, ne mogu se pomaknuti? osjecam njegove suze i grceve srca dok je trazio od mene da ga pustim? Nestajem u tisini, zivim u trenucima nase proslosti i sanjam nase snove, nadam se da su jos uvijek dio nase buducnosti?

Tako mi je blizu, na momente se cini da cujem kako dise pored mene? Disemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena , ali tako prokleto duge minute koje se cine da nikada nece stati? U glavi se vracaju nasi trenuci, slike nasih snova? tako zive i jasne kao dio stvarnosti? Jednom mi je na uho sapnuo kako sam ga unistila za sve druge, kako ce postojati samo za mene. A, vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvacam kako ga nisam unistila ja za druge zene? ucinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, jos bi uvijek zivjela svoju pricu i saputala njemu na uho drugacije rijeci od ovih?
I sve sto zelim je da me odvede u nasu uvalu, tamo gdje je pocela nasa ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjecnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku?da ostanem u snu, jednom snu kojeg sanjam, a zove se Igor?
Ne znam da li je ovo najljepsa ljubavna prica koju ste ikada culi? Najljepsu ceka nagrada? ali ne pisem zbog nagrade. Pisem jer sam svoju pricu htjela ispricati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim?To sam do sada uspjela samo s njim, ali zivot je tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad mislis da ih najcvrsce drzis?

Ovo je prica o ljubavi koja ce trajati vjecno. Ovo je prica o najcistijoj i naiskrenijoj ljubavi. Ova prica nece zavrsiti tockom na kraju recenice, ovdje nije njen kraj? toliko je nedorecenih recenica?
Uvijek je spominjao nekakvu zicu koju imam u sebi, koja me cini posebnom i drugacijom od svih drugih zicu? Istina,imam zicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu nasla i nikada je necu pustiti. Sve sto zelim da shvati i da prihvati? uvijek je govorio da zene biraju? Ja sam odabrala?
Stih jedne pjesme kaze "sve prave ljubavi su tuzne?" Zar bas sve moraju biti tuzne??

16.01.2009.

NA DAN TVOG VJENCANJA...

Na dan tvog vjencanja ja tugu kriti necu,
ali cu ipak biti prva koja ce ti pozeljeti srecu.
Prici cu ti sasvim polako i dugo te gledati tako
jer onoga koga volis jako nije bas zaboraviti lako...
Prici cu ti i pozeljeti srecu, a nju ni pogledati necu
jer ona je unistila sve moje sne, jer ja jos uvijek volim te.
Kad budete tiho rekli ono sudbonosno DA, zaplakat ce srce moje,
prestat ce nadanja sva...
Tada ce ti svi cestitati, a ja necu suze kriti
jer me boli kad pomislim da ces njen od sada biti.
Njoj ces odavati sve svoje sne,
njoj ces njezno mrsiti kosu i saputati joj volim te...
A za mene vec se zna da to je kraj puta moga,
ne zelim da zivim vise, ne bez poljupca tvoga.
Tog dana kad umrem vjetric ce ti tiho reci:
,,Nema vise tvoje drage da ne smeta tvojoj sreci''..
Na mome grobu pisat ce:
,,umrla sam za te, mili, jer nemogu zaboraviti dane kad smo sretni bili''...
Te dane moje srce zaboraviti nikad nece
jer su za me ti dani,duso, bili moji dani srece....

16.01.2009.

SVE STO JE LIJEPO KRATKO TRAJE...

Samo da znate kako mi je tesko dok pisem ovo.. Proslo je vec 2 godine od ovoga, ali njega nikada zaboraviti i prezaliti necu...

Gordana i Fikret


Fikret je prosao autom a ona je stala i gledala za njim kada joj je mahnuo. Znali se vec od pre, bio je u vezi sa njenom komsinicom pre dve godine. Gordana se zaprepastila da ju je poznao i kada je kapirala da je taj prelep osmeh i taj pozdrav bio upucen njoj, ona nije mogla vise prestati razmisljati o njemu. Posle dva dana, ona mu je napisala poruku da joj je zao sto nije uzvratila pozdrav, ali nije odmah ukapirala ko je on. Poceli su da se dopisuju dan i noc, nisu mogli jedan bez drugog. On ju je pitao da izadju na pice. Odvezli se do drugog grada i popili pice, pricali su dugo i nisu ni primetili kako vreme leti. Posle par sati on ju je odvezao kuci, i dogovorili se da idu uvece na zurku zajedno. Dugo ga je cekala, sa drugaricama ubijala vreme kada ju je nazvao i rekao da se okrene. Gordana se okrenula i ugledala. Bila je presrecna sto ga je ponovo ugledala, jer je to bila ljubav na prvi pogled. Kasnije je otisla kuci, njega nije vise ni videla tog jutra. Pisao joj je poruku odmah kada je stigla kuci, gde je i sta radi, zasto je otisla a nije se javila. Pisali su dugo a ljubav je rasla. Nastavili su da se vidjaju, svaki dan u pola osam, jer je on radio do sedam. Vozili se njegovim autom po gradu kada im je bilo dosadno a onda ju je odveo na jedno brdo sa kojega se video ceo grad. Bila je tu samo jedna klupica mala a iza nje mala sumica. Posle tacno nedelju dana izlaska, ostali su do jedan ujutru u njegovom autu i pricali. Do tada se jos nikad nisu ni poljubili, samo se gledali a ljubav je postajala sve veca i veca medju njima. Jedan dan pre nego sto se njena tetka udavala, ona je bila u kafani da pomogne oko priprema. Dosao je Fikret da je vidi. Kada je odlazio, padala je kisa, kao svaki drugi dan kada su izlazili zajedno, kao da je nebo znao sta se sprema i plakao zbog njih. Gordana je usla u njegov auto a on je snazno zagrlio, privukao sebi i poljubio. Bio je to najlepsi trenutak u njenom zivotu jer ga je ona ludo volela vec tada... Svaki dan su se vidjali, cak je on dosao na svadbu njene tetke u tri ujutru samo da je vidi na par minuta. Bila je to ljubav, prava ljubav. Jednoga dana, Fikret je hteo da odu na to brdo a ona je htela da sedi na klackalici kod skole. Bolje je bilo, da je uradila to kako je on rekao, jer kada ga je poljubila i okrenula, ona je uvidela njenu majku koja je bila protiv te veze mada ga je znala i celu njegovu porodicu. Cak se i druzila s'njima, ali on je bio Musliman i to nije islo po njenom misljenju. Zvala je Gordanu da ide kuci a kada je dosla, njena majka je pocela da prica kako da veza nemoze da traje, da on nije dobar za nju i da je jednostavno nemoguce da oni budu zajedno. Gordana je plakala, od suza nije videla nista ispred sebe, ona ga je volela. Kada su bili mesec dana zajedno, Gordana je morala da ode mesec dana sa roditeljima u Srbiju na letovanje. Plakala je kada je odlazila a i on sa njom. Reci njegove na zadnjem sastanku su bile "Love you". Svaki dan su se culi kada je ona bila u Srbiji, on joj je govorio kako je voli, da nemoze bez nje, da mu je mnogo tesko. Prolazili su dani a Gordana je pocela da sumnja u tu vezu, kako bi moglo to samo da funkcionise ako njen otac sazna. Jednoga dana, ona mu je poslala poruku, pitala ga kako je i sta ima novo a on joj je odgovorio da nemoze vise da bude s'njom zajedno i ako je ludo voli, nemoze jer njeni imaju nesto protiv a on tako ne zeli da odrzava vezu. Gordana je plakala, plakala je kao nikada pre a njena majka je odmah znala sta je bilo i otisla je kod njenog oca i pricala mu o Fikretu. Kada je Gordana izasla da uzme flasu vode njen otac joj je rekao, da on ne zeli da ona bude sa Muslimanom. Kada bude punoletna, moze da radi sta hoce a sada ne. Gordana je samo odgovorila da je sada vec kasno. Vratila se u Austriju i Fikret joj je odmah prvi dan poslao poruku da mora da prica s'njom. Nasli se kod skole u njegovom autu. Sedeli su dugo a on je celo vreme slusao pesmu "Zivot moj ne volim ko tebe ja" ... Izgledao je tuzno. Pricao je da je voli, da mu je zao zbog svega i da bih zbog Gordane i ostavio celu familiju. Ona je samo cutala i slusala njegove reci. Kada joj je rekao da jos nikada nikog nije voleo kao nju, ona je plakala. Nije znala da li je od srece ili od tuge, ali je plakala. Fikret ju je tesio, drzao ruke i brisao suze. Ponovo su bili zajedno ali nista vise nije bilo kao pre. Gordana se krila od njenih, lagala gde je i skime je. Oni su sumnjali i nisu je pustali da izlazi cesto. Jednoga dana ju je mama pitala da li je sa Fikretom, posto nije imala gde, ona je sve priznala, rekla je da ga ludo voli i da nemoze bez njega ni minut. Majka joj je zabranila vezu s'njim, pratila je na svaki korak i ispitivala gde je i skime je. Gordana to sve nije mogla vise da izdrzi i rekla je Fikretu da ona nemoze vise protiv njenih, oni su jaci. Na rastanku su slusali pesmu "Zapisano je u vremenu". Rekao je da je nikada nece zaboraviti i da mu je prva i zadnja ljubav, da posle takve ljubavi nikada vise nece moci toliko da voli i pati za nekim.
Narednih dana se nisu culi, nije mogla da prica s'njim, previse je bolelo. Kada je skupila hrabrost i pitala ga da li je jos voli, on je rekao da je ljubav pocela da bledi ali da ce ona zauvek ostati u njegovom srcu i da je nece nikada zaboraviti.. Eto to je o prica o velikoj ljubavi kojoj je brzo dosao kraj. - Sve sto je lepo, kratko traje....

16.01.2009.

LJUBAV KOJA SE VJECNO PAMTI...ZAUVJEK ZAJEDNO U VJECNOSTI!!!.

ON: halo!!
ONA: zdravo!! ja sam... dugo se nismo culi...jako dugo..!
ON: nemogu verovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas da...
ONA: da predugo... predugo sam oklevala da okrenem tvoj broj...neznam kako sam se naterala na to sada...
ON: da...
ONA: nasla sam tvoj broj na informacijama... sva sreca pa nema puno muskaraca sa tvojim imenom..
ON: (tisina) kako to da si nazvala...?
ONA: (tisina) paaa...htela sam te cuti...videti kako si...
ON: nakon toliko vremena da me pitas kako sam... dobro sam... ide nekako... zivi se dan po da... a tii?
ONA: dobro sam...
ON: lazes...osetim ti po glasu da lazes... nikad nisi znala lagati...
ONA: tebi ne...
ON: da,to je uvek valjalo kod nas... barem se nikad nismo lagali...
ONA: znas.... (tisina) nemam pravo to pitati...ali...dali se nekada setis mene...?
ON: (tisina)
ONA: nemoras odgovoriti... postavljam pitanja bez smisla... proslo je mnogo vremena... sada imas svoj zivot...
ON: naravno da se setim...ponekad pozelim da nije tako...ali uvek je isto...
ONA: pitam se zasto sam to napravila...zasto sam te oterala od sebe... nikad mi nije bilo jasno... mozda sam se previse bojala da ces biti kao drugi...da ces me napustiti... pa sam te terala...terala te a htela da ostanes...
ON: i ja sam hteo to...ostati...
ONA: ja sam kriva za sve...
ON: ne,nisi ti kriva i ja sam prebrzo digao ruke od tebe... otisao ponosno,muski... da bi sada sedeo kuci sam i razmisljao o tome kako bi moglo biti da sam ostao...
ONA: (tisina) i kako si jesil ozenjen..? imas porodicu??
ON: nemam,ozenio se jesam ali nakon dve godine sam se i razveo... bila je dobra...draga...sve mi je zelje ispunjala...ali ju nisam voleo...trudio sam se zavoleti ju ali nakon nekog vremena sam shvatio da je to nemoguce,pa sam ju pustio da ode...sada se udala,ima dvoje dece i srecna je...
ONA: a ti,zivis sam..?
ON: da...zivim sam naucio sam...navikne se covek kad mora...
ONA: da...navikne se covek...
ON: a sta je sa tobom..?
ONA: ja sam sama...uzivam kao i uvek...dobro mi je...
ON: nikad se neces promeniti...ali nisi srecna...
ONA: (tisina)
ON: nemoras mi to reci...znam te dobro...mirnija si nego sto si bila pre...
ONA: pa eto...bilo je vreme da i ja malo odrastem...
ON: da...tko bi rekao da i ti jednom zelis odrasti i biti zena...
ONA: da...morala sam i ja malo odrasti...
ON: znas...nesto sam razmisljao o ovome...sanjao da ces nazvati...da ces se pojaviti negde...onako iznenada...zamisljao sam kako cu biti srecan ako te ponovo vidim...ili cujem... (tisina) i jesam srecan...ali sam istovremeno i potisten...
ONA: zasto...?
ON: zato sto mi je sad jasno da se neke stvari nemogu vratiti na staro... promenili smo se...nismo vise deca... nismo vise tako mladi i puni poleta... u stanju menjati sve...
ONA: znam...znam da nismo isti...ali...
ON: nema ti vise ali...nemoram ti ja govoriti...znas i sama... odrasli smo...
ONA: (tisina) znaci kad....znaci kad spustim slusalicu.......
ON: necemo se vise cuti...da....necu te vise zvati a neces ni ti mene...samo bi se jos vise povredili...
ONA: znaci necemo se vise ni videti...?
ON: necemo...to je bolje za oboje...bolje da te nevidim...
ONA: htela bi te videti...
ON: nije stvar u tome da te nezelim videti...zelim to...vise od svega... ali znam da nesmem...tako bi povredio samo tebe,a i sebe...
ONA: znam.....(tisina)
ON: nisam te zaboravio... niti cu to ikada napraviti...znas to... nikad te necu isterati iz svog srca... niti iz svojih misli...tamo cu te cuvati dok sam ziv...
ONA: (tisina) ali.................
ON: i nemoj se pitati zasto...nemoj jedina...tako je moralo biti...sada bi bila najveca pogreska da mislimo da mozemo nastaviti tamo gde smo stali prije 12 godina....
ONA: nemogu dalje...od onda...od onoga dana....
ON: znam...
ONA: nisam htela da budes nesretan...oprosti mi...
ON: nisi ti kriva...nemozes sebe kriviti sto sam te zavolio... previse zavolio...nisi ti kriva sto nemogu voleti drugu...jednostavno je tako....
ONA: (tihi jecaj)
ON: daraga....vreme je da se pozdravimo i da zavrsimo sa ovom mukom...molim te napravi to zbog sebe i zbog mene...necemo se vise kaznjavati...dobro??
ONA: (tihi jecaj) nemoj....nemoj spustiti slusalicu...molim te...
ON: (tisina) nemoj plakati...
ONA: (tihi jecaj) volim te....
ON: i ja tebe...ali...nemozemo ovako...nemozemo se ponovo vratiti na stare rane... nemoj...nemoj vise misliti na to...seti me se kada spavas...tamo mozemo biti zajedno...tamo te cuvam svake noci...tamo imamo 22 godine i nista nam se nemoze dogoditi...
ONA: nezelim ovo...nezelim da nestanes...
ON: znam...ni ja to nezelim...ali znam da je to najpametnije...a znas i ti....
ONA: nemogu poklopiti slusalicu...
ON: onda cu ti pomoci jos ovaj puta voljena...pozdravit cu te...i reci da ces mi uvijek biti u mislima i srcu...zivi sreco moja...zivi....
(spustena slusalica)
ONA: jecaj....i ja tebe volim....jecaj....

Proslo je 40 godina nisu se vise nikako ni culi...a ni videli...onda je on umro...na njegovoj ploci u donjem desnom kudu stajalo je ugravirano srece i pored njega je pisalo "ovo je srece pripadalo samo NJOJ"... pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora...tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala seda starica i tiho plakala...suze su klizile niz njeno naborano lice...a njen dah je bilo jedino sto je bilo toplo...u svojim rukama je drzala jednu crvenu ruzu...dugo je tako nepomicno klecala...zatim se nagnula poljubila ruzu i stavila ju na grob...otisla je polako u daljinu...polako...polako...kao da nezeli otici...svake je godine dolazila na taj isti dan i donosila ruzu...uvek bi se zadrzala kojih 15 minuta i onda nestajala...jedne godine starica nije vise dosla...nije bilo sarice...nije bilo ruze...samo prazan grob i sneg na njemu...no te noci zvezde su posebno jako sjale...sjale su jer nije vise bilo tuge...jer su konacno bili zajedno..tamo gde su jedino mogli biti sretni zajedno...u vecnosti.........

16.01.2009.

LJUBAVI ZAUVJEK CU TE VOLJETI...

Nakon sto sam njega upoznala, shvatila sam sto je ljubav.. mozda su ga moje mlade godine plasile,ali mi je sve pruzio.. bio mi je prvi i najveca ljubav..
ali jedna kobna noc je sve promjenila.
bila je subota,izasli smo van,u pakrac,u disko...ja,on i frendovi. pili smo,plesali,ludirali se... oko 5 sati ujutro krenuli smo kuci,do daruvara. on je bio pijan,ali ipak sam sjela s njim u auto. nekako sam mu vjerovala. rekao je,onako pijan:vjeruj,dovest cu te kuci! obecajem!
sjeli smo u auto,ja i on,a frendovi u drugi. išli su iza nas.
pocela nas je ganjati murja,on je ubrzao,isli smo 200 na sat,PREBRZO!!!
vec smo bili na doljanskom brdu,kad mi je on rekao:sad se cvrsto drzi! ozbiljno ti kazem! i..KRAJ!!!
Sletili smo sa ceste,udarili u drvo!
onako ošamucena,otvorila sam oci,vidjela njegovo krvavo lice,bio je bez svijesti.. srecom naisli su neki ljudi i izvukli nas van iz auta.
on je jedva disao,a ja sam klecala i plakala i plakala...
poljubila sam ga i... vise nije disao..srce mu je prestalo kucati..
klecala sam tako na cesti,on je imao glavu na mom krilu...bila sam krvava,sva u suzama..tako me je srce boljelo...nikad nisam saznala dali je to namjerno napravio ili zasto je to napravio...samo pamtim njegove zadnje rijeci:ZAUVIJEK CU TE VOLJETI,MALENA MOJA! govorio je to kroz jecaje,uzdahe...
na dan njegova sprovoda padala je kisa,kleknula sam pred njegov grob i molila,plakala,patila...i jos danas nakon jedne godine,svaki dan odlazim na njegov grob...i nemam decka..jer kad izgubis jednu ljubav,bojis se da nebi izgubio i drugu! noci 12.7.2007. srce mi se slomilo ne na pola nego cijelo i nitko ga vise nece uspjeti sastaviti...
P.S. MARKO, JEDINA MOJA LJUBAVI, VOLIM TE!!! OD MENE SI ZAUVIJEK VOLJEN!

16.01.2009.

MALO RIJECI OD MENE...PO PRVI PUT...

Naravno ovo nisu moje price....ja ih preuzimam sa neta...
Da nek nebi pomislio..hehe
Jer ima tu svasta...i tuzni i veseli zavrsetaka...
Cmokim...javim se opet...hvala vam na posjetama...

16.01.2009.

LJUBAV,BOL I PATNJA....

Bese jednog dana, u kaficu ja pola uspavana, sretoh njega, visokog, lepog, oci boje meda, i rekoh on je taj sto mi treba, prodje par nedelja, ja ga opet sretnula, istim zarom gledala, srce sam mu predala. Prodje OPET nekoliko nedelja, dosao da se pozdravi sa mojim prijateljima, uzeo mi ruku i rece cao, a meni je tada pritisak PAO, celo vece sam ga trazila pogledom, smesila se, gledala njega kao dvogledom. Prodje i taj jesen, prodje zima, a od njega ni senka dima. Jedno vece videh sliku te srece, rekoh bices moj nema sta, vec dugo sam te cekala. Posle dva dana, eto mene na pice s'njim, pricali upoznali jedno drugog, znala sam da je onaj koju svaku moze da ima, a ja devojcica sam bila koja mu srce otima. Prodje par sati, on mene na voz isprati, voz stize, panika me hvata, sta da radim, dal da odem iz inata? Onda mi je on prisao, za ruku uzeo, rece mi dodji ovamo, i neznim usnama me je poljubio. Posle par sekundi, udjoh u vozu izgubljena, a onda odjednom mi stize poruka. Pita on mene, sta znaci taj poljubac zelis nesto ozbiljno samnom ili ne? REKOH NIKOG NISAM ZELELA KAO TEBE PRE. Ja i on smo od tada bili zajedno, ja se plasila da nije kao oni skim sam bila pre, zato sam pocela da gresim i samoj sebi rusila sne. Poceli smo jedan drugog da volimo, ja nisam mogla da verujem da takav kao on moze se promeniti, i tolko u mojim ocima vredeti. Posle par meseci dodje i taj dan, gde me na zurci pijana budala poljubi i dodje do toga da smo morali raskinuti. Nema jedne veceri gde nisam suze lila, od jastuka sam more napravila. 2 Nedelje sam bila u samoci, i molila boga da ce bolji dani doci. Oprostio mi je. Opet zajedno kao pre, i rekla sam sebi NIKAD VISE GLUPOSTI TE. Prodje opet mesec dana, i jedne veceri smo bili blize nego IKAD, ljubio me, nezno milovao, KAO STO NIJEDNOM NISAM DALA NIKAD. U tom fazonu smo krenuli, rece mi opusti se nece te boleti.... Saputao mi slatke reci, nezno po telu ljubio, polako mi je sa sebe sve skinuo, sav strah mi je bio prekinuo, Legao je na mene, i pomerio mi noge na stranu da mi prija, onda je ulazio u meni kao zmija....tako je trajalo par minuta..sati...zelja za njim nikako nece stati... tada me je on celu jeo NA EX...a ja tada prvi put shvatila sta je SEX. Od tada zaljubila se ja u njega kao luda, od ljubavi dan danas nemam kuda... proslo je i jos vise meseci ja i on jos uvek SPOJENI. Bilo je izmedju nas dobro i lose, kao u svakoj vezi. I jednoga dana, meni dodje kao nikad na srcu rana. Idem u bolnicu za pregled, tada meni doktor rece... ima te u sebi jedno malo Bebce... !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Sta da radim mlada sam jos? nemam gde? On mi rece bolje da uradis to sto pre!!!!! Jedinu stvar u mom zivotu sto sam zelela sa njim, JA za sobom ostavi, dete moje prve ljubavi. Od toga dana nema sekundi gde ne mislim na njega, gresku sam napravila i samoj sebi zivot pokvarila. Krila sam to njemu, ocu tog andjela, nisam htela da dozivi ono sto sam bila ja. Kao da me nije dovoljno bolelo, posle godinu dana on mi rece, srce te je volelo... al sada se umorilo. Stavio je tacku nase price, i rekao mi je, zivi mlada si, svaki moj greh na tebe utice. Rekla sam mu " neznas jos sve, ja sam vec pala nisko, a ti ces zbog mene barem isto". Napisala sam mu e-mail, rekla sam mu sve, cak i sta mi je bilo bogom dato, ono sto je bilo MAMINO ZLATO. Od tada on IDE OD CASE NA CASU, ALKOHOL I SUZE ZA LJUBAV NASU !!!!!! Dan danas zivim sa nadom da mi se vrati, samo on moze da me smiri, da mi nekako srce vise ne pati. Svaki put kad smo se videli, poljubio me kao da je prvi put, a meni panika u glavi, pitam se dal sam bila s njim u snu il na javi. Volim ga, i Volecu ga sve do kraja neba, jer njegova ljubav je jedina stvar sto mi treba.


PS: To je moja prica, nastavice se SIGURNO jednoga dana, dana naseg vencanja.....

Bas tuzno.....

16.01.2009.

DAO JOJ JE ZIVOT,ZA LJUBAV...

Djevojka upita svog dečka: 'Da li si zaljubljen u mene?'
On odgovori:'Ne!'
Ona ga upita:'Da li misliš da sam lijepa?'
On odgovori:'Ne!'
Ona ga opet upita:'Da li sam ja u tvom srcu?'
Onodgovori:'Ne!'
Na kraju ga upita:'Da te napustim da li bi plakao za mnom?
'On odgovori:'Ne!'
Okrenula se veoma tužna i odlučila da ode od njega.
On je na to zagrli i reče joj:'Ja nisam zaljubljenu tebe - JA TE VOLIM!!!! Ja mislim da nisi lijepa - JA MISLIM DA SI PREKRASNA!!! Ti nisi u momsrcu-TI SI MOJE SRCE!!!Ja ne bih plakao kad bi ne ostavila - UMRO BIH!!!'
Znali su se 6 mjeseci,prije nego što su prohodali, posavađali su se, ali su se i prije te svađe zbližili još više. Jednog dana mu je rekla da je bolesna, da ima bolest srca. U trenutku ju je zagrlio i počeo plakati. Ubrzo kada je trebala ići na operaciju, kada je trebala ući u avion, nije se ni pozdravio s njom.Kada je došla oporavljena sa operacije nije ga vidjela. Pitala je mamu gdje je. A ona odgovorila:'ZAR NE ZNAŠ TKO TI JE DAO SRCE!!'  

16.01.2009.

SAD JE KASNO...

Nocas pada kisa sve jace i jace,kao da Bog nad nama place,kao da zali neke trenutke tako daleke,kap po kap tragove brise..Ono sto smo bili nismo vise..Jedna ljubav i sretnih ljudi dvoje vise ne postoje..Ne postoji nista,osim tuge u nama i dva srca u kojima je tama,mrak koji nikad nece proci, ma koliko trudili se nece moci..I kao da sam prokleta imenom tvojim,bez tebe, ja,kao da ne postojim..Kazu,zivot ide dalje,a nasi su stali,na ispitu ljubavi kao da smo pali.Slusali smo druge,a ne srca svoja,sad nisi moj a ja nisam tvoja..Trebali smo od sebe i ja i ti sve dati,al covjek kad izgubi,tek onda to shvati..

16.01.2009.

ZA DOBRA STARA VREMENA...

Želim vam ispričati svoju priču, ne kako sam našla bolju polovicu, već kako u ljubavi nema granica i da se za nju moraš boriti da ne bi ostao bez nje,ja sam vam živi primjer za to... Pa, najbolje da krenemo ispočetka. Krenula sam u srednju školu.. Nije bilo nikoga iz moje stare ekipe, nalazila sam se u posve novoj okolini, jedva sam našla put do škole (toliko o mom poznavanju grada), bila sam posve sama... No, zato sam si u vlaku našla cure s kojima sam provodila svaku slobodnu minutu svog vremena. Šetali smo gradom, pričali o životnim iskutsvima, gdje će se koja udati.. Ma, živjeli smo jedna za drugu i mislili smo da život ne može biti bolji. Moja Nina je bila našla svoju bolju polovicu ubrzo, ali nije zaboravila na mene. Izlazila sam s njom i njezinim dečkom( iako mi je to bilo malo glupo), pokušavali su mi namjestiti njegovog best frenda. ali meni se jednostavno nije dalo biti u vezi s nikim, pa ni na jednu večer. Dok je ona vikend provodila sa Markom, ja sam se zabavljala, nekad imala nastup s folklorašima a nekad izlazila s ostalom ekipom iz vlaka.. Nina mi i sada govori da se nisam promjenila ni malo i da sam neozbiljna za svoje godine. Tako je prošla moja druga godina srednje, a kada sam krenula u treći.. Neki dečki iz đačkog doma su počeli putovati vlakom i to je bio početak svega... Pošto se jedino mene čuje u vlaku (malo glasnije se smijem,a i pričam) dečki su me pitali da li mogu minutu mirovati ili je tako stalno. Ubrzo se moja ekipica sprijateljila s njima i postali smo nerazdvojni. Mary se svidio Danijel, Denis se zanimao sa Ivanu, Mihaela je već zabrijala s Lukom, Nina je imala Marka, a ja i Andrej smo bili u prijateljskim odnosima. Tako smo se “raspodjelili“ po parovima i viđali smo se samo na stanici;neki su šetali, drugi su išli kupovati poklone.. Ja i Andrej smo bili sličnog karaktera, voljeli smo iste stvari, zajedno išli na tekme i probe. Ekipa nas je gnjavila da li smo zajedno,no mi ih uopće nismo shvaćali ozbiljno. Jednom smo ja i Andrej markirali s nastave i zajedno išli gledat utakmicu, pa smo šetali gradom... Bilo je zimsko doba i bilo je zima, pa smo zaključili da je najbolje da ostale čekamo na stanici. U vlaku smo sjedili sami jer su nam parovi išli na živce. To putovanje mi se činilo i predugačkim. Pričali smo o bivšim ljubavima, o školi o svemu.... Onda sam ga iz zezancije pitala jel ima on kakvu u planu, na što mi se on samo nasmijao i rekao: „Vidjet ćemo“.. Pogledala sam ga u oči i onda sam shvatila da ima najljepše zelene oči koje sam vidjela... Kada sam izlazila iz vlaka poljubila sam ga u obraz i rekla da mi se čuva do ponedjeljka, jer ga neću vidjeti cjeli vikend. Kada sam izašla iz vlaka lupala sam se u glavu jer sam shvatila što sam napravila,dok mi se Nina samo smijala. Kada sam joj rekla da mi bolje pomogne nego što se ceri, ona se malo smirila i rekla ;“Ja mislim da se netko zaljubio“.. Prvo sam ju pogledala ko' da joj nisu sve na broju, a onda sam sjela,jer mi više ništa nije bilo jasno. Nina mi je rekla da je to skužila jer već tjedan dana samo o njemu pričam, da me ne može više slušati.. Došla sam kući i nisam mogla zaspati, njegova slika mi je bila stalno pred očima... No,u subotu ujutro me već Nina nazvala i rekla da slavimo Markom rođendan i da je zvala cijelu ekipu.. I dok sam mozgala hoće doć i Andrej i kako ću se ponašati pred njim, Nina je već došla po mene da idemo Marku kupiti poklon jer se dvoumi i nezna što mu kupiti. Ubrzo je tako došlo i 8 sati i fešta je mogla početi. Ipak, ne slavi se svaki dan 18 godina... A na taj dan, 20.11 , prije točno godinu dana, on i Nina su prohodali... Meni je bilo dosta i slavlja i pića i odmatanja poklona, i zaključila sam da mi je najbolje izaći van na zrak. A vani je već stajao Andrej. Prvo sam ga pitala jel mu nije zima i krenuli smo s pričom... Rekla sam da je lijepo što su Nina i Marko već godinu dana zajedno i složio se sa mnom, a zatim mi je rekao da se i on nada da će naći svoju bolju polovicu, privukao me sebi i poljubio... Htjela sam da taj trenutak vječno traje, ali našu romantiku je prekinula Nina vrišćući od veselja. Toliko je bila vesela da nam je od silnog uzbuđenja zaboravila reći da se nas zove na tortu. Zamolila sam da ništa ne govori ostalima, jer ni ja nisam znala što će biti dalje s nama,jer Nina mora sve vidit... Idući tjedan je bio zadnji u prvom polugodištu i pošto je bilo vrijeme darivanja(to je već bio naš ritual), svatko se od nas izgubio u gradu tražeći poklon za svoje frendove. Pošto nas je bilo 10 nerazdvojnih prijatelja, Božić je za mene značio financijski bankrot i slom živaca jer kad ideš s Ninom kupovati... Bio je petak, zadnji dan, razmjenjivali smo poklone, jedva čekali da počme drugo polugodište i teška srca se rastali. Na putu do kuće Andreju sam odzvonila barem 6-7 puta, priznala Nini da sam se zaljubila i da nisam normalna, dok se ona samo smiješkala i vikala :“Znala sam ja to, znala“! Ti su mi praznici bili predugački,stalno sam se čula s Andrejom, Nini dodijavala sa svojim jadikovajem... Počelo je i drugo polugodište i ja sam jedva čekala da uđem u vlak i sve ih izljubim,posebno Andreja... No kada sam ušla u vlak, mislila sam da mi se srce prepolovilo ma dva dijela.. Svi su sjedili i zezali se, samo što se naše društvo povećalo za jednog člana, Karolinu, Andrejevu curu. Do grada smo svi šutili, a ja sam do škole i proplakala. Nina me je tješila,ali bezuspješno.. Nije mi se dalo učiti, biti na nastavi, ići sa Ninom do grada... jednostavno nisam imala volje za ništa. Društvo u vlaku je skužilo o čemu se radi, jer sam se bila i od njih udaljila. Nina mi je jedan dan rekla da me vodi na pizzu i da nemam nikakvog opravdanja, moram ići i gotovo, i tako je i bilo. Do pizzerije sam joj pričala samo o Adreju i da ne mogu ništa poduzeti jer je on u sretnoj vezi dok mi je Nina držala lekcija;“Ti njemu nisi ni rekla šta osjećaš prema njemu,pa daj, makar popričajte..“ Dok mi je davala savjete i besportebne upute, došle smo i do pizzerije. Nina mi je rekla da uđem unutra i da zauzmem stol,a ona će otići samo po novaca. Iako sam se nećkala u početku, na kraju sam ušla.. A za stolom sjedio je Andrej.. Iako mi je tek onda sinulo zašto me vodi na pizzu, bilo je kasno. Andrej me zvao za stol i pričali smo..Rekao je da je primjetio da u zadnje vrijeme se odvajam od njih i da ako on ima curu,da mene neće zapostavit... Nisam mu imala hrabrosti reći što osjećam prema njemu, samo sam mahnula rukom i rekla da imam nekih problema u školi i da je sve ok... Iako je Nina skužila da nešto nije u redu, ja sam se ponašala kao da je sve u najboljem redu i svoje osjećaje sam potiskivala i sakrivala 5 mjeseci,a to nije znala ni Nina. I onda je došla ta prokleta matura... Svatko je od nas učio i borio se za opstanak, nismo ni izlazili subotom ni ništa... Viđali smo se u vlaku i najčešće smo spavali jer smo bili preumorni za bilo kakve razgovore. Došao je i taj zadnji dan školske godine, a meni se, za razliku od Nine,uopće nije slavilo. Andrej,Luka i ostali su otišli u dom pakirati stvari jer idu kući, Marko je slavio sa svojim razredom a ja i Nina smo čekali zadnji zvuk školskog zvona i našem srednjoškolskom školovanju. Kada se i zvono zazvonilo i kada je sve bilo gotovo,istrčali smo iz škole a ja sam ugledala Andreja i dečke s putnim torbama i opalila plakat.. Znala sam da zadnji put sjedimo u vlaku zajedno,da nema zajedničkih izlazaka jer će svakog od nas život odvesti drugim putem. Andrej me tješio do stanice, svatko od nas je sjedio i šutio.. Kada se bližila moja stanica izlaska,pozdravila sam se s ekipom i uputila prema izlazu skupa s Ninom. Andrej me ispratio do vrata,a ja sam mu kroz suze rekla da ga volim od početka godine,da mrzim maturu jer s njom sve lijepo nestaje poljubila ga i iuplakana istrčala iz vlaka. Kroz prozor Andrej mi je vikao ;“Da znaš volim i ja tebe“ .Onda sam plakala još više. Da li je morao čekati zadnji dan da mi to kaže? Nina je plakala skupa sa mnom i tješila me. 3 mjeseca su prošla a ja ga nisam ni čula,ni vidjela... I onda mi je jednog dana stigla poruka od Andreja;“cijela ekipa je pred tvojom kućom,bilo bi te lijepo vidjeti i usput,otključaj nam vrata.pusa“. Istrčala sam van i kada sam ih sve skupa vidjela nitko nije bio sretniji od mene,ali prvo sam izljubila Andreja.... S Karolinom je bio “radi reda,da ne bude sam“ i to je bilo gotovo i prije mature,ali je čekao mene da mu kažem što osjećam... Kada se sjetim da je moglo biti kasno za nsa, i da je to naša krivica,samo se nasmijem i kažem svojoj Nini da je ljubav čudan pojam......... 20.11 – slavi se Markov rođendan i 2 godine odkad su on i Nina zajedno. Kada mene i Andreja pitaju do koliko ćemo mi dogurati,samo se nasmijemo... Jer koliko dugo nam je trebalo da kažemo a se volimo.. Ne žalim se, ekipa je ista, imam osobu koju volim i kao da se od srednje nije ništa promjenilo...

15.01.2009.

BILA SAM DIJETE....

Bila sam dijete a opet odrasla zena.
Bila sam poput sestre a opet ona koja ga je voljela.
Pitam se jeste li voljeli nekoga ljubavlju odrasle zene,naivne djevojcice,iskrene prijateljice,tihe ljubavnice?
Ja jesam,ne jedan dan,ne mjesec ni godinu vec dugih 12 godina.
Ugledala sam ga svojim djecijim ocima i shvatila da postoji ljubav na prvi pogled.
Nisam znala sto me ceka.
smjeh,suze il sreca?
Te zelene oci postale su mi san svake noci,svaki sam dan cekala hoce li doci?
Trudila sam se biti najbolja prijateljica i uspjevala sam bila sam njegova Kraljica.
Ona koja je cuvala najlude tajne,znala sve njegove snove,sve zelje i strahove.
A ja sam ga svakim danom sve vise voljela.
Bio je djete a opet odrastao muskarac.
Toliko sam vjerovala u njega,mislila da me voli.
I volio me kao jedinu sestru.
Odrastao je uz djeda i baku koji su bili sve sto je imao.Kada sam dosla ,davajuci mu prijateljsku ljubav,savjete,pomoc,obje ruke kad god padne
postala sam mu obitelj,ljubav ali ne ona koja sam htjela biti voljena i jedina.
Cesto je mjenjao cure,neke su mi bile prijateljice,neke nikad nisam sretala,neke su bile drage,neke sam mrzila ali niti jedna od njih bezbroj nije trajala.Svaka je samo onako jadno prolazna.Svakim danom sam odrastala,sve vise ga voljela,postajala ozbiljnija.Priznati ljubav nisam naucila.Bila sam njegov ponos,pametna"sekica",pristojna curica,dobra ucenica i sportasica.Njegovi prijatelji su me voljeli jer sam bila tako posebna.Zajedno smo se smijali svim onim prolaznima,odbacenima i odmah zaboravljenima.A nikad nije ni slutio koliko sam puta pozeljela biti bar jedna od tih prolaznih al samo da budem.
Prolazili dani,godine a moje prijateljice sve umornije od mog cekanja,plakanja i gledanja kako se ljubi s drugima a onda komentiranja pa nije ti losa braco,
slatkica je...
Moj mobitel priznao mu je koliko ga volim dok sam ja odgovarala pred plocom a mobitel ostavila najboljoj prijateljici da mi ga cuva.Bas na moj rodjendan.
Nije nazvao,nije odgovorio,ispred skole nije cekao.samo sam slusala:eto vidis nije te zavrijedio,oprosti ali zivot ti se zbog njega promjenio.Nije se javljao danima,nije me podigao u zrak i vrtio,nije mi rekao sreco Sretan ti rodjendan,voli te braco,nije se pojavio dugo,predugo.Sjedila sam ispred skole,bez prijatelja,njegovog osmjeha i zezanja.Sjedila i kajala se sto mu nisam sama priznala i da budem iskrena to si jos ni danas nisam oprostila.Kad sam najmanje ocekivala srela sam ga,bez sjaja u ocima i prelijepog osmjeha,prisao je i poceo pricat:ej di si?kako si?sta radis?Bila bih sretnija da je dosao i ubio me,rekao mi kucko lazljiva nikad me nisi kao brata voljela ali nije.Postala sam poznanica,cak ni prijateljica.Da sam bar tada shvatila i nekim drugim putem krenula!Ja sam se jos vise trudila,sve sto sam znala da zeli kupovala mu,svaku koju je zelio imati namjestala mu,trudila se biti mu zlatna ribica samo da se vratim bar da budem opet kao sekica.I jesam,uspjela sam.Opet sam bila najbolja,opet najdraza a izjava o mojoj ljubavi kao da se nikada nije ni napisala.Svaka moja prijateljica imala je nekoga,bar je mjesec dana bila voljena a ja sam 9 godina patila.Nisam znala kako je kad te netko zagrli,pojubi,dodirne.znala sam samo kako voljeti i to najbolje skrivati.Jednog dana sam odlucila sve prekinuti i svakom bicu svoju ljubav priznati.Kuci su svi poludjeli,sve mi zabranili,svaki dan me kontrolirli.ali sta su oni bili za mene i moju ljubav??Nista,samo ljudi koji ne znaju iskreno voljeti.zaboravila sam da postoje.Oni su me izdali,ni u jednom trenu me nisu podrzali.Vise se nisam trudila da budem najbolja,da budem obiteljska slatkica,najmlada dobra curica.Mrzila sam ih,skolu,svoj razred,prijatelje.Htjela sam njegovu obitelj,njegove prijatelje,htjela sam njegov zivot umjesto svog.Cekala sam ga satima,prosao je cijeli dan,noc,jutro,popodne cinilo se kao vjecnost.Sjecam se njegova baka se spustila u prizemlje zgrade:Jeste li poludjeli,ti ovdje cijeli dan i noc a on ispred zgrade ne klupi!Otvorila sam vrata zgrade i stala na vrh stepenica prisao je i stao kraj zadnje.Nikad prije nisam vidjela suze u tim zelenim ocima.Ej,ne mogu zivjeti a da ti ne priznam koliko te volim i koliko sam te voljela svih ovih godina.Nasmijao se,prisao mi i uhvati me za ruku,dodi,sjedi kraj mene.Lagala si me znas?Volim te braco.Nasmijala sam se,bila sam djete kad sam te srela,bila bi to djecija ljubav ne bi uspjeli a to nisam htjela,onda sam shvatila da imas toliko onih u prolazu to nisam mogla zamisliti da budem,uvjek si me ucio da budem ponosna,pametna,da ne budem nicija lutkica.Nasmijao se.Znas braco rekla sam smijuci se ovako mozemo pricati satima daj da skratimo muke pa mi reci mozes li me voljet,mogu li biti ja i samo ja u tvom zivotu?Sutio je,gledao je u pod,mogla sam cuti kako dise ,cinilo se kao da je vjecnost prosla kad mi je rekao:Mlada si,nisi nista prosla,samo trening,skola,poludjet ces za koju godinu i ostavit ces me.Znas da si mi sve na svijetu,daj mi vremena.Vremena?Dala sam ti 9 god.Bili smo djeca,nisam znao.Sjecam se da sam ga jos samo jednom za ruku primila i tiho izgovorila:Ako te ikada netko bude volio bar malo poput mene zivjet cu mirno jer cu znati da imas nekoga tko te voli i usrecuje a tvoja sreca mi je najvaznija.Dala sam mu narukvicu bijelog zlata koju sam imala od kad sam se rodila,tiho sam rekla:Neka te sjeca koliko sam te voljela.Okrenula se i otisla.Kao da sam si zivot za sve vremena olaksala.Sljedeci dan je zvao,molio,objasnjavao...ja nisam htjela razumjeti,sad sam se htjela namjerno inatiti,da vidi sta znaci zbog ljubavi patiti.Godinu dana je molio svaki dan,da krenemo ponovo kao par.A ja?Uzivala sam da me moli,ponizavala ga,ismijavala ga,na njemu iskaljavala sve one zabrane koje sam imala od obitelji radi ljubavi prema njemu,a opet kad bih dosla doma plakala sto sam tako tvrdoglava.Tesko bi netko to mogao shvatiti,bila sam cura koja je htijela patnju vratiti.A uostalom on me ucio da nikada ne dopustim da postanem igracka,sad me volis,sad ne.sad mi se javis,godinu dana ne...Moj zivot je izgledao poput pakla,kuci su me zbog njega izludivali,njega zbog svog ponosa nisam htjela.Nisam vise mogla izdrzati sve zabrane,sve svade,sva optuzivanja bez razloga i jedno jutro sam jednostavno odlucila odlazim.Ispisala sam se iz skole,napustila trening,prijatelje,obitelj,sve.Otisla sam 900 km dalje gdje nikoga ne poznajem,gdje me nista ne njega ne posjeca, nema laznih optuzba.Zivjela sam iz dana u dan,misleci biti ce bolje,zaboravit cu ga,neka pati malo zbog mene pa cu se vratiti,moram mu pokazati kako je meni bilo tolike godine.Godinu i 6 mj.nisam nikoga nazvala,zivjela sam u sestrinom stanu,drugoj drzavi,drugom gradu.Prvih dana bilo mi je dobro,privikavanje na grad,ljude,novi dom,samacki zivot,skolu,prijatelje,bilo je lijepo neko vrijeme...A onda griznja savjesti,kako je?sto radi?je li sretan?Ima li nekoga koga voli?Misli li na mene?Brojala sam dane da mi zavrsi skola i da se vratim.Ipak kuci ce mi biti najbolje,u svom gradu najlijepse,on ce mi se vratiti i sve ce biti kao sto sam zeljela prije.Grad,ljudi,Prijatelji sve je bilo isto kao da nikada nisam niti otisla.Isti dan potrazila sam ga.Srela sam prijatelje i odmah ih za njega pitala.on ti je negdje okolo,ne znam nismo ga vidjeli dugo,nije u gradu,on je puko,njemu je droga pojela mozak...Svasta sam cula.Morala sam ga naci..i jesam isti dan.Njegove oci vise nisu bile onako sjajne i lijepe,nije imao djecacki osmjeh...dugo smo stajali jedno kraj drugog bez rijeci,Oprosti mi...tiho sam izgovorila gledajuci u pod,Oprosti.Zagrlio me,stisnuo me uz sebe Uvijek ces biti moja kraljica rekao je.Pomislila sam sve je uredu,ljudi pricaju gluposti. Uskoro je sjeo,uhvatio me za ruke i rekao:Idi,budi sretna u zivotu,nadam se da si me zaboravila,da si sretna.Nisam mogla vjerovati.Sta ti je jesi poludio?Ja vise nisam onaj isti,onaj koga si voljela,po cijele dane i noci sam na ulici,zivim sam,imam druge prijatelje.Koga?Htjela sam znati!Kad mi je nabrojao mislila sam da cu umrijeti,ljudi koji su bili dno dna,prodavali su drogu,zivjeli za travu,speed,kokain i tko zna sta jos.Pa nikada ih nisi volio,jesi puko,sta ces ti s njima?Gledao je u pod...dugo jako dugo.Ja mrzim tvog brat rekao je.Molim,nisam mogla vjerovati!Kad si otisla on mi je radio scene,krivio mene,rekao da nikada vise neces doc.Mislila sam da umirem.Zasto uvijek meni?Sa svojim bratom do dana danasnjeg nisam progovorila ni rijeci.I najvjerovatnije nikad ni necu.Ljubav nije prestala ni tada i dalje sam ga ludo voljela i uporno za sve sebe krivila.On je postajao sve gori,a ja sam se trudila da mu budem blizu pa sam se druzila sa istim drustvom samo da doznam gdje je?S kim?I sto radi?Proslo je 12 godina kad sam ja odlucila da bih mogla s drugim probati.Nije islo,nisam mogla a da ne mislim na njega koliko god da sam se trudila.I onda jednog dana...Cijeli grad prica dobio je puno godina koje ce provesti iza resetaka...Mislila sam da cu umrijeti,pitala sam se gdje je decko kojeg sam davno upoznala,gdje je ona maza?Gdje je onaj u kojeg sam se zaljubila.Dosao je do dna ja tamo nisam mogla za njim.U to vrijeme upoznala sam decka koji me toliko podsjecao na njega,njegove oci,glas,njegove sale,toliko toga.bio mu je i prijatelj,mislila sam da necu uspjeti,nije fer u drugom njega traziti.prolazili su dani ja sam se navikavala,zavoljela ga.Nisam ni pomislila sto cu doznati kad mi je jedan dan zazvonio mobitel.Prijateljica me zvala:Ej sreco izasao ti je van!Ostala sam bez rijeci...Moj decko je stajao iza mene i pitao me:ljube sta je bilo?Tiho sam rekla:Izasao je!Nikad necu zaboraviti taj pogled,to pitanje:Hoces li me sada ostaviti zbog njega?Bilo je to najgore pitanje koje mi je netko postavio.Naravno da necu rekla sam.I nisam.On je izasao,nije mi bilo lako,pokusao je pricati,miriti se ali nisam popustila.Naucila sam kako je kad nekog povrijedis i nisam htjela to ponovno uciniti....

15.01.2009.

RASTANAK

Kazu da su se voleli mnogo bio je od nje stariji mnogo.i kada su murekli da ce joj upropastiti zivot rekao je da ce je zauvek napustiti.Molila ga je da ostane cak je i plakala samo da ne ode. On je rekao da ce joj pisati mnogo.
1)pismo-stiglo je dan dva nakon rastanka:pisao je da mu je tesko bez nje.
2)pismo-stiglo je mesec dana nakon rastanka:pisao je da je uspeo da nasmeje sunce.
3)pismo-stiglo je godinu dana nakon rastanka:pisao je da vreme cini svoje i da se puno smeje.
4)pismo-stiglo je pet godina nakon rastanka:pisao je da je bolje sto su se rastali ako bi ih neko vide rekao bi da mu je ona cerka a on njoj otac.
5)pismo-stiglo jedeset godina nakon rastanka:pisao je"ti ces oprostiti sto sam se ubijo dva dana nakon naseg rastanka jer nisam mogao da zivim bez tebe" Ovo pismo su ti pisali moji prijatelji da bi bolje podnela RASTANAK.
SAMO ZA TEBE LJUBAVI MOJA"VOLIM TE MARKO"

15.01.2009.

TEA

Jednog kisnog dana Tea je setala ulicom grada. Bila je u mantilu i cizmama, koje nisu bile takve da bi je stitile od kise. Voljela je sa seta po kisi. Uvjek je govorila da joj pomaze da odkloni svakodnevne probleme.
Tea je bila ucenica, i imala je petnaest godina. Bila je odlican dzak, dok nije srela njegove plave oci i dok jedno drugom nisu rekli "zdravo". Od tog dana su njeni vidjeli da se sa njom nesta desava. Pocela je da se sminka i oblaci suknje i haljine do tada je nisu mogli izvuci iz farmerki.
A onda je njen otac nasao Kristijanovu sliku u fijoki. Od tada nije smijela da izlazi napolje. Kada joj je kasnijo autobus, roditelji joj nisu vjerovali.
Tea je svakoga dana bila tuznija i tuznija, nije ga mogla izbaciti iz glave, jer joj se pricestio za suze. Jos se nisu ni poznavali a znali su da pripadaju jedno drugome.
Zajedno su setali po kisi, a odma bi Tea rekla "hajmo pod nase drvo". A onda bi dugo sjedili na klupi ispod drveta i pricali.
To je trajalo sest mijeseci.
Sest mijeseci sunca, ljubavi, nezaboravne ljubavi.
Onda su Teu poceli pratiti, a ona je razmisljala o samoci. Pocela je da prica Kristijanu, al je on sve najmanje od nje krio. Zatim je sjedila u svojoj sobi i pokusavala da prica sa svojom majkom, ali ona nije marila za nju. Mama je progovorila sa Teom, a Tea je rekla "cujes li kako se lijepo i tiho cuje".
Kristijan je stalno cekao na klupi ispod drveta, ali Tea nije dolazila. Nije je bilo, i kad bi neko pitao za nju, svi su cutali.
Tea se potpuno promjenila. Drugarice su joj rekle da Kristijan odlazi iz grada. On govori "tu sam nasao i izgubio srecu".
Voz je kretao u 14.00 sati. Ona se vracala iz skole, nije otisla kuci vec na stanicu. Nasla je voz koji je trebao krenuti i nasla je i njega, pune oci suza. Vidio je Teu i iskocio, cvrsto je zagrlio. Oboje su plakali. Kristijan je rekao "stacemo Tea, sta da radimo, da bi smo zivjeli srecno?". Ona ga je gledala i njegove plave oci, a suze su joj postale teget.
Cutala je i jecala.
Voz je vec krenuo "zbogom Tea, mozda cemo se nekad sresti. Ja odlazim a ti znaj da te jos uvjek volim".
Dugo je mahao, a ona je stajala i dugo mahala za vozom. Nekako je nasla put do kuce i odma je otisal u svoju sobu.
Odlucila je da se ubije. Kad su joj roditelji otisli na posao, jos je uvjek sjedila u svojoj sobi i razmisljala. Bio je Petak 13. Usla je u kupatilo i pustala toplu vodu u i usla u kadu. Pocela je histericno da se smije drzeci zivot u rukama, dok je umirala govorila je Kristijanovo ime.
Tea je polako i sigurno koracala u smrt.
Otac je usao u kupatilo i poceo je da vice "ja sam kriv za sve, za sve!". "Ja sam je ubio!". Zena ga nije razumila, ali kad je dosla pala je u nesvjest.
Dosla je hitna pomoc, ali je bilo prekasno.
U njenoj sobi su nasli pismo, pisalo je:

Petak 13

Dragi Oce

"Nemoj da se ljutis na mene. Ovo je bilo najbolje i najlakse resjenje. Nije me bolilo. Moj Kristija je otisao iz grada a ja za uvjek iz ovoga svijeta. Vi ste jos mladi. Ako budete imali kcerku, daj te joj ime Tea. Neka ima ono sve sto nisam ja imala. Neka bude srecna.
I poslije svega VOLI VAS VASA TEA".


Dan poslije Teine smrti stiglo je pismo od Kristijanovih roditelja, pisalo je:

Subota14

Draga nasa Tea

"Kristija nije vise ziv. Od kada se vratio, djelovao je nikako, izgubljeno. Bio je petak 13. Ovdje je padala kisa, nije htjeo da ponese kisobran, neznam zasto. Drug mu je rakao da se skloni sa puta zato sto su kola nailazila, Kristijan ga nije poslusao i kola su ga udarila. Na smrt nam je rekao: "Ja moram svojoj Tei, on me zove."
Dao mi je adresu da ti napisem DA TE JE PUNO VOLJEO.
Kristijanovi Roditelji...


Otac i majka su dobili cerku i nazvali su je Tea. Imala je sve sto Tea nije.